Usvajanjem Njujorške deklaracije Generalna skupština Ujedinjenih nacija pokušala je udahnuti novi život ideji dvodržavnog rješenja – konceptu koji je već decenijama okosnica međunarodne diplomatije, ali i mrtvo slovo na papiru u realnosti okupiranih palestinskih teritorija.
Sa 142 glasa za, 10 protiv i 12 suzdržanih, deklaracija je prošla impresivnom većinom, no iza brojeva se krije mnogo dublja i mračnija istina.
UN u kasnom buđenju: Osuda Hamasa kao izlazna strategija
Ono što je međunarodna zajednica u protekle dvije godine uporno izbjegavala – jasno imenovanje i osudu Hamasa – sada se pojavilo u dokumentu koji su zajedno podnijele Francuska i Saudijska Arabija. Time se, paradoksalno, otvara prostor državama koje podržavaju Palestinu da pokažu da nisu zaštitnici Hamasa, nego da žele dugoročno političko rješenje. Analitičar Richard Gowan to je nazvao „štitom od izraelske kritike“. Drugim riječima, ovo je diplomatska trgovina: Palestini priznanje i podrška, Izraelu makar simbolična satisfakcija da Hamas nije legitiman.
Međutim, postavlja se ključno pitanje: zašto je UN-u trebalo gotovo dvije godine da se odvaži na korak koji je trebao biti automatski nakon 7. oktobra 2023.? Odgovor je jednostavan – jer je svaki korak bio talac američkog veta u Vijeću sigurnosti i otvorene blokade Washingtona, koji je dugo insistirao na „neopozivoj podršci Izraelu“. Tek nakon što su brutalne slike genocidnih razaranja u Gazi obuhvatile javnost širom svijeta, a ključne države EU počele formalno priznavati Palestinu, UN je morao reagovati da ne izgubi i ono malo kredibiliteta.
Macronova kalkulacija i saudijski zaokret
Poseban značaj ima činjenica da deklaraciju nisu podnijeli „uobičajeni sumnjivci“ – Alžir, Turska ili neke afričke zemlje – nego Francuska i Saudijska Arabija. Macron se ovim potezom pozicionira kao zapadni lider koji želi predvoditi redefiniciju odnosa prema palestinskom pitanju, dok Rijad pokušava očistiti svoj diplomatski imidž nakon godina koketiranja s Izraelom kroz pregovore o normalizaciji odnosa.
Obojica igraju na kartu globalnog javnog mnijenja: Macron jer zna da je Evropa sve glasnija u kritici izraelske politike, Saudijska Arabija jer želi ulogu glavnog arapskog pregovarača u „novom poretku“ Bliskog istoka. Simbolika je ogromna – zapadna sila i vodeća arapska država zajedno iznose prijedlog koji direktno udara na Netanyahuovu politiku „vječne okupacije“.
Deklaracija bez zuba: Hamas mora nestati, ali ko će ukloniti Izrael iz Gaze i sa Zapadne obale?
U deklaraciji se navodi da Hamas mora predati oružje i vlast u Gazi Palestinskoj upravi, uz međunarodnu podršku. No ono što dokument vješto izbjegava jeste ključno pitanje: šta sa izraelskom vojskom koja istovremeno gomila tenkove, najavljuje aneksije i dozvoljava širenje ilegalnih naselja?
Osuda Hamasa je jasna, ali osuda izraelske politike ostaje „razvodnjena“ pod diplomatskim frazama. Ne spominje se ni izraelsko sistemsko kršenje međunarodnog prava, ni blokada, ni planovi o „konačnom protjerivanju“ Palestinaca iz Gaze. Umjesto toga, deklaracija se zadovoljava apstraktnim pozivom na „kolektivnu akciju za mir“.
Drugim riječima, UN je konačno uspio imenovati jednu stranu sukoba – Hamas – ali je i dalje suštinski nijem kada treba imenovati drugu, daleko moćniju stranu – izraelsku državu koja sprovodi politiku koja u praksi briše svaku mogućnost palestinske države.
Priznanja Palestine kao pritisak – ili posljednji trzaji?
U kontekstu deklaracije, važna je i činjenica da se najavljuje novi val priznanja palestinske države: Francuska, Malta, Belgija, Australija, Kanada – i to baš na septembarskom samitu UN-a u New Yorku. Ova priznanja jesu simbolička pobjeda za Palestinu, ali ona neće zaustaviti izraelske tenkove niti zaustaviti širenje ilegalnih naselja.
Pitanje koje se nameće: da li svijet priznaje Palestinu jer vjeruje da će ona stvarno postojati – ili zato da bi na papiru ostala ideja dvodržavnog rješenja dok Izrael na terenu briše njene konture?
Operacija „dan poslije“ – prazna kutija
Najveći apsurd ostaje činjenica da niko nema realan plan za „dan poslije“. Izraelski premijer Netanyahu otvoreno odbacuje bilo kakvu palestinsku državu. Palestinska uprava je slaba, korumpirana i bez podrške među vlastitim narodom. Hamas je iscrpljen, ali ne i uništen. A međunarodna zajednica, koliko god slala misije ili usvajala deklaracije, nema kapacitet da prisili Izrael da provede odluke UN-a.
Deklaracija spominje „privremenu međunarodnu stabilizacijsku misiju“ – no šta bi ona značila u praksi? UN trupe koje čuvaju ruševine Gaze dok Izrael odlučuje hoće li i kada pustiti vodu i struju? Ili možda pokušaj nametanja međunarodnog protektorata nad Palestincima, što bi samo produžilo okupaciju u drugoj formi?
Dvodržavno rješenje kao mit
Njujorška deklaracija je simbolički važna jer pokazuje da međunarodna zajednica, makar i kasno, pokušava definisati okvire mira. Ali ona dolazi u trenutku kada na terenu dvodržavno rješenje više nije realna opcija. Izrael ne želi Palestinu, a svijet se zadovoljava deklaracijama.
Ako se ovakva dinamika nastavi, deklaracija iz 2025. godine će u historiji izgledati ne kao početak puta ka miru, nego kao posljednji diplomatski pokušaj da se održi privid mogućnosti palestinske države – prije nego što bude zauvijek izbrisana sa karte.
