U Bosni i Hercegovini, zemlja u kojoj pravda često hoda sporo, a birokratske procedure pretvaraju se u beskonačne labirinte, još jedan primjer apsurda postao je jasan svima: kupovina zgrade „Grand Tradea“ u Banjaluci, vrijedna gotovo 100 miliona KM, trenutno je zamrznuta.
Zašto? Zato što Pravobranilaštvo BiH odlučuje hoće li zakon i javni interes imati ikakvu težinu u ovom slučaju.
Pravobranilaštvo je, citirajući članove Zakona o upravnom postupku BiH, zatražilo od UIO BiH da obustavi sve aktivnosti u vezi s Odlukom o izboru najpovoljnijeg ponuđača – dok se Kancelarija za razmatranje žalbi BiH ne izjasni. U prijevodu: milione KM vrijedna kupovina zamrznuta je jer neko u državi smatra da bi „pravda“ trebala prvo provjeriti da li je neko možda zakonski prevaren ili da li je javni interes stvarno zaštićen.
Radišićeva zgrada, vlasništvo lokalnog biznismena, za sada ostaje u neizvjesnosti, dok birokratski tobogan zavija – od Pravobranilaštva, preko Komisije za razmatranje žalbi, pa do Suda BiH. Svaka faza ovog procesa traje, svaki korak podrazumijeva nove dokumente, izvještaje i čekanja. U stvarnosti, to znači jedno: novac koji je mogao biti utrošen za funkcionisanje UIO, za projekte ili infrastrukturne potrebe, sada je zarobljen u pravnom vakuumu.
Pravobranilaštvo, čuvar imovinsko-pravnih interesa države, time demonstrira koliko je moć koncentrisana u rukama nekoliko pojedinaca. Ako pravobranilac ospori kupovinu, ugovor – i milijuni KM – jednostavno ne mogu biti realizirani. Čak ni Vijeće ministara, ni bilo koja druga institucija, nemaju pravo da preskoče ovu proceduru. U očima Zakona, bez Pravobranilaštva, ne može se kupiti ni kilogram luka, a kamoli milionski objekat.
Ali, dok institucije igraju ovu smrtonosnu birokratsku igru, političke stranke i pojedinci već koriste cijeli slučaj za svoje performanse. SNSD tvrdi da se od teme pravi politički spektakl, ignorišući činjenicu da ovaj proces upravo pokazuje koliko je vlast u BiH zarobljena u proceduralnim igrama i ličnim interesima. Istovremeno, opozicija i nadležna pravosudna tijela posmatraju cijelu situaciju kao priliku da pokažu „brigu za javni interes“, dok građani gledaju kako milijuni izmiču iz stvarnog života i praktičnih potreba.
Najbrutalnija ironija u svemu ovome jeste što svaka odgoda, svaki birokratski korak i svaki „zakonski korak“ stvara dodatni rizik. Ako rok za realizaciju ponude istekne, izabrani ponuđač – u ovom slučaju Grand Trade – mogao bi tužiti državu i zahtijevati odštetu zbog nemogućnosti realizacije ugovora. U prevodu: proceduralni apsurd mogao bi BiH koštati još više novca, a svi koji su igrali ulogu „čuvara zakona“ mogli bi postati saučesnici u financijskom haosu.
Ono što ovaj slučaj brutalno pokazuje jeste dubina birokratskog i političkog paralizovanja u BiH: novac vrijedan 99,5 miliona KM zadržan je u pravnom vakuumu zbog nemogućnosti da institucije brzo i efikasno odluče, dok građani plaćaju cijenu. Pravobranilaštvo, UIO, Kancelarija za razmatranje žalbi i Sud BiH – svi igraju svoju ulogu, a država i njeni građani ostaju na čekanju.
U konačnici, cijela saga o Radišićevoj zgradi nije samo priča o kupovini ili ugovoru – to je priča o apsurdu, o sporosti i neefikasnosti, o tome kako pravda i javni interes postaju roba koju drži nekoliko institucija, dok novac, vrijeme i povjerenje građana klize kroz ruke države. Ako se ne pronađe izlaz, Bosna i Hercegovina plaća dvostruku cijenu: finansijsku, ali i moralnu, jer svaka odgoda u ovakvim slučajevima šalje poruku da pravda i zakon u ovoj zemlji imaju prioritet samo dok im to odgovara.
