Nekadašnji legendarni muzičar i klavijaturista Bijelog dugmeta, Vlado Pravdić, preminuo je sinoć u 74. godini u Splitu. Tužnu vijest je potvrdila njegova bliska prijateljica.
Vlado je preminuo uoči svog 74. rođendana koji je trebao proslaviti 6. decembra, a posljednjih mjeseci borio se s teškom bolešću.
Vijest o njegovoj smrti zatekla je ljubitelje muzike, ali i njegove prijatelje i saradnike. Željko Bebek bio je s njim u Dugmetu od prvog dana, a za medije je izjavio po čemu će se sjećati pokojnog kolege:
“Znalo se da je bolestan, ali nisam znao da je toliko teško. Nažalost, napustio nas je tihi samozatajni klavijaturist Bijelog dugmeta. Bio je sjajan čovjek, uvijek pristojan, bez ikakvih poroka. S njim na pozornici je uvijek bilo lijepo od prvog dana. Naš posljednji zajednički nastup bio je 2005. godine na Maksimiru. Iznenadilo me kada mi se javio nakon mog koncerta u Areni i čestitao. Rekao mi je da će mi se uskoro javiti opširnije, jer se nismo dugo čuli. Naravno da sam bio razočaran kada sam shvatio da se ne javlja”, rekao je Bebek.
Sve najbolje o Vladi rekao je i Siniša Škarica, koji je kao urednik u tadašnjem Jugotonu blisko sarađivao sa Bijelim dugmetom:
“Bio je školovani klavijaturist i rano je počeo s glazbom. Vlado je bio mirni član Bijelog dugmeta, a s Bregovićem se povezao još u bendu Jutro. Kako se Bregović nakon talijanske epizode počeo okretati zvuku sličnom grupama Uriah Heep i Deep Purple, odgovarao mu je zvuk takvog mirnog i školovanog klavijaturista. S njima sam proveo mjesec dana u studiju dok se snimao album ‘Doživjeti stotu’ u Beogradu. Vlado nikad ništa nije tražio, odsvirao bi sve što je trebalo”, istakao je Škarica.
Alen Islamović se od Vlade oprostio emotivnom objavom na svom Instagram profilu:
"Vlado neka ti je laka zemlja. Bio si iskren i dobar čovjek bilo mi je uvijek zadovoljstvo biti u tvom društvu. Iskreno saučešće tvojoj djeci i porodici ma gdje bili", napisao je Islamović.
Islamović je vijest o smrti kolege saznao od novinara.
“Smrt Vlade Pravdića me jako pogodila, bili smo jako dobri. Godinama smo u kontaktu, zadnjih godina samo smo malo prorijedili kontakte. Jako mi je žao. Iskrena sućut njegovoj djeci i obitelji... I stvarno je mirisalo na to da ćemo se opet okupiti i zasvirati. Nemam više riječi. Bio je veliki čovjek, imao je velik utjecaj na mene. Nedostajat će mi kao prijatelj”, izjavio je za medije.
“On je jedini među nama bio fini momak. Žao mi je. Počivaj u miru…”, napisao je kratko Goran Bregović na svojoj zvaničnoj Facebook stranici.
Ko je bio Vlado Pravdić
Rođen je u Sarajevu, 6. decembra 1949. godine. Već sa sedam godina je upisao muzičku školu i počeo svirati klavir. Nakon osnovne, završio je i srednju muzičku školu, a zatim je upisao studij fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Muzičku karijeru započeo je 1965. godine u grupi Walkins u kojoj je bio do 1968. godine. Dvije godine, od 1968. do 1970., svirao je s grupom Kost, a od 1970. do 1971. u Ambasadorima. U to vrijeme, u Ambasadorima je pjevao Zdravko Čolić, a zajedno su snimili singl ploču "Plačem za tvojim usnama". Iste godine iz Ambasadora prelazi u Indexe u kojima mijenja Ranka Rihtmana. S Indexima ostaje do 1973. godine i snima nekoliko singlova. Odlaskom Davorina Popovića i Bode Kovačevića u vojsku, Indexi su pauzirali, a Vlado je prihvatio priliku da pređe u grupu Jutro koja je početkom 1974. godine promijenila ime u Bijelo dugme.
Sa Dugmetom je snimio dva albuma "Kad bi' bio bijelo dugme" i "Šta bi dao da si na mom mjestu". Odlaskom u vojsku, 1976. godine, na njegovo mjesto dolazi Laza Ristovski. Vlado se u Bijelo dugme vratio 1978. godine. Do 1987. godine snimio je još pet kultnih albuma: "Bitanga i princeza", "Doživjeti stotu", "Uspavanka za Radmilu M.", "Kosovka djevojka" i "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo".
U to doba važio je za velikog miljenika žena, koje su ga proglasile najljepšim članom Bijelog dugmeta. Kažu da je, uz Zdravka Čolića i Bodu Kovačevića, bio “najveći frajer na jugoslovenskoj sceni”.
Najkraća moguća definicija Vlade kao muzičara važila je da je on čovjek u službi benda, i to u potpunosti. Uvijek je nekako djelovao kao protivteža ostatku Dugmeta, janje među vukovima. Takva njegova uloga je definitivno koristila Dugmetu, a da li je njemu samome - to nikada nećemo saznati. Ono što znamo je da nije bilo lako stalno igrati dopadljivog "srcelomca".
Kako je počela i završila velika avantura
“Vidi kod mene je to počelo kada sam imao sedam godina i kada sam pošao u osnovnu školu. Onda me je mama upisala i u muzičku školu. Pošto je ona profesor muzike, pijanista baš po profesiji, riješila je… A, vrlo je rijedak slučaj da neki klinac od sedam godina poželi da ide u nekakvu muzičku školu. To je obično stvar roditelja, njihova volja. Stvarno je daleko od pameti da zamisliš da sam ja bio taj koji je želio još jednu školu na vratu. I tako sam ti ja pošao paralelno u dvije škole ovu redovnu i muzičku. I... ima tu anegdota koju mi je mama ispričala, jer se ja toga ne sjećam... Kad' sam se vratio kući poslije prvog časa u toj muzičkoj školi, rekao sam, onako mrtav hladan: ‘Mama, ja ti u tu muzičku školu više neću ići!’ A mama je još mirnije rekla: ‘Sine, ti ćeš u muzičku školu ići, pa milom ili silom!?’ A ja onda razmislim, pa reko’: ‘Kad je već tako, onda ću bolje milom.’ Eto, tako je počelo.”, ispričao je Vlado u intervjuu tokom snimanja albuma “Bitanga i princeza”. Bila je 1979. godina, kada su Bijelo dugme i Jugoslavija bili na svom vrhuncu.
Van školskog gradiva, došao je rock ‘n roll. Vlado nije ostao imun na zarazne zvuke sa zapada.
“To je bilo negdje ‘65, ili ‘66. godine. Doba punog zamaha Beatlesa i Rolling Stonesa. I jednoga dana ... to ti je bilo u drugom gimnazije... pozove me jedan danas moj veliki prijatelj, koji je tada svirao u jednom vrlo poznatom sarajevskom ansamblu, a koji se baš tih dana bio raspao. Nedo Đurić... Svirao je gitaru i tada je išao u treći gimnazije. A taj sastav, to su bili Walkinsi. Uz Indekse, Kodexe i Čičke, to ti je bila najjača družina u Sarajevu. E, i tako smo ti Nedo i ja šetali jednom i on mi je objašnjavao kako se to radi ... Htio je da priđem njegovoj grupi koju je opet pravio. Trebao mu je neko ko zna svirati na tipkama. Ja u to doba faktički nisam ni znao šta je to organa, ali eto naučilo bi se. Uglavnom, dogovorimo ti se mi i počnemo da vježbamo. Nas dvojica, pa još neka dva brata blizanca i Čobi. Čobi je lupao u bubanj. Nisam ja ništa imao od opreme. To ti je bila samo ideja da sviramo, a onda bi se od svirke skupio neki novac i kupilo bi se nešto. U to vrijeme se počinjalo od entuzijazma, a za instrumente je bilo na principu lako ćemo! Pravili smo probe svakog četvrtka, znaš. Slušali smo ploče, razgovarali, uz tu muziku učili po malo i engleski i to je trajalo dva-tri mjeseca i onda smo se prebacili u neku osnovnu školu, gdje su nam dali neku salu za probe. Tamo ti je bio jedan klavir ... stari, razvaljeni. E taj klavir je faktički bio neki moj prvi instrument u rock ’n rollu, jer onaj mamin klavir kod kuće nisam mogao računati kao svoj instrument”, ispričao je o svojim počecima.
Iz Walkinsa je nastala Kost, izgrađeni su Skenderija i Dom mladih - gdje prešli svirati. Proveli su tu nekoliko mjeseci te imali desetak nastupa na igrankama subotom. Vlado je svirao na orguljama koje su bile vlasništvo Skenderije. To je potrajalo do jeseni 1970. godine, kada je pozvan u Ambasadore. Sa njima je i prvi put ušao u studio, a u grupi je bio do proljeća 1971., kada prelazi u Indexe.
“To je bilo dok je Zdravko Čolić pjevao u Ambasadorima. Nastupili smo na Šlageru sezone i to snimanje ... ma ništa specijalno to nije bilo. To ti je sve išlo na brzinu, znaš. Jer, kako to obično biva sa tim festivalskim snimcima... Sve se to radi u nekoj gužvi i praktično mi tu nije ostala nikakva uspomena. Onda su me jednoga dana Bodo i Fadil pozvali na razgovor i pitali me hoću li u Indexe. A Indexi su ti tada bili bez konkurencije, najbolji. Ne samo u Sarajevu. Pristao sam iz prve. To je bilo negdje u aprilu 71. Onda smo sjedili i danima vježbali, dok ja nisam naučio njihov repertoar. Meni je sa Indexima bilo lijepo da radim. Sa Bodom sam, recimo, jako dobro sarađivao. U to doba smo jednom prilikom, kada smo bili par dana sami, radili tamo na Skenderiji... Razrađivali neke njegove moguće buduće pjesme i ... to je ostalo po strani, zaboravljeno. Toga smo se sjetili nakon više od godinu dana. Bodo me je pitao: ‘Sjećaš se ti one pjesme što smo onda radili?’ Rekoh: ‘Sjećam se!’ ‘Ajd’ - kaže - ‘da probamo od toga nešto da napravimo! ... i napravili smo od toga onu pjesmu ‘Budi kao more’".
“Osjećao sam se samostalnim u uzrastu kada je to jako korisno za mladog čovjeka. Uglavnom sam sav novac od muzike trošio na putovanja. Ja sam ti obišao cijelu Evropu upravo od novca zarađenog s Indexima”.
“U jesen 1972. godine smo svirali veliki koncert... To je moj prvi veliki koncert. Svirali smo u Skenderiji... 28. ili 29. oktobra, čini mi se, to je bila desetogodišnjica Indexa i bilo je negdje oko 12t hiljada ljudi... Bile su tu kamere, foto-reporteri. To ti je, u stvari, bio moj prvi susret sa tim masovnim medijem, sa gomilom ljudi koja te zna. To je već bilo doba, uslovno shvaćene, popularnosti. Bilo je tu dosta gostiju. Čini mi se da su to veče svirali Goran... To je bila još grupa Jutro... Goran, Zoran, pa jedan naš prijatelj, gitarista, Nuno Arnautalić... Ko je pjevao? A, Zlatko Hodnik! To ti je jedan momak iz Travnika. U to doba je Željko bio u vojsci. A ja sam ti kao orguljaš Indexa sarađivao sa tom grupom na snimanjima. Mi smo već tada bili dobri prijatelji i, uglavnom, ja sam učestvovao na svim snimanjima Jutra i ti snimci su danas u arhivi Radio Sarajeva. Bila je tu jedna kompozicija koja je kasnije postala hit na našoj prvoj velikoj ploči... ‘Patim evo deset dana’. Pa onda, ‘Na vrh brda vrba mrda’, ‘U subotu mala’...
U proljeće 73. godine, kada se Željko vratio iz vojske, već smo se počeli dogovarati o zajedničkom radu. Tada su Indexi pravili onu turneju sa Pro Artama, a meni se to nije dopalo i... Bodo i Davor su trebali u vojsku. Goran me je pitao da li bih ja za stalno prešao u Jutro i ja sam odmah pristao. Znači, bio je Goran u varijanti, Zoran, Željko i, dok nije došao Ipe, Sento, nekadašnji bubnjar Pro arta. U stvari, mi smo ti ozbiljno počeli da radimo tek s jeseni. Avgusta mjeseca sam ja bio u Baškoj Vodi, poslednji put s Indexima. Goran je bio u Gradcu, tu blizu i dolazio je do mene. Tu smo ti mi spremili sedam-osam pjesama koje su godinu dana kasnije postali hitovi Bijelog dugmeta. I tako sam ti ja, kažem, te jeseni iz Indeksa, koji su imali i reputaciju i ime i šta još ne, pošao u avanturu sa Jutrom. To je bilo u doba kada su meni bile već dvadeset i četiri godine... Nas petorica smo krenuli u tu nekakvu avanturu koja je lako mogla i loše da se završi”, ispričao je svojedobno.
Kraj muzičke karijere, odlazak iz Sarajeva i početak uspješne poslovne priče
Njegova avantura sa Dugmetom potrajala je sve do 1987. godine, kada napušta grupu. Sa izbijanje rata, napušta i bivšu Jugoslaviju i selu u Ameriku, gdje se bavio svojim drugim zanimanjem – informatikom.
“Tako se desilo, kad sam se iselio 1992., odnosno otišao iz Sarajeva, riješio sam kasnije, 1996. godine da odem u Kaliforniju, svidjelo mi se, jer tamo je dobra klima”, rekao je u jednom od intervjua.
Živio je i u Atlanti, gdje je bio vlasnik USA GlobalFonea, kompanije koja, kako je sam tvrdio, pružala najjeftinije telefonske usluge u SAD. 2007. godine, privukao je ponovo pažnju bh. medija. Ipak, umjesto muzičkih kritičara, ovog puta su to bili poslovni analitičari, koji su budno pratili osnivanje njegove bh. kompanije GlobalFon, alternativnog telekom operatora koji je trebao dodatno zaoštriti konkurenciju na telekomunikacijskom tržištu BiH. Njegov servis, CallBeck, nudio je dva i po do tri puta jeftinije usluge telefonskog saobraćaja
Klavijatura u Bijelom dugmetu ponovo se uhvatio 2005. godine, po posljednji put. Grupa je napravila svoju, sada legendarnu, oproštajnu turneju, a koncerti su svirani u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
Posljednje godine svog života proveo je u Splitu.
