Danas, 29. novembra 2024. godine, navršava se sedam godina od izricanja presude čelnicima paradržavne tvorevine Herceg-Bosna, poznate po svom zločinačkom poduhvatu koji je, između ostalog, ciljano izazvao smrt, patnju i progone stotina hiljada nevinih civila.
Sedam godina nakon što je Haški sud izrekao konačnu presudu koja je do temelja razotkrila strateške ciljeve samoproglašene "Herceg-Bosne", ono što ostaje je neizbrisiv trag bola i nepravde koji, iako pravno priznati, nikada neće moći biti potpuno izliječeni. Danas su, za šest lidera ovog zločinačkog projekta, izrečene kazne zatvora u ukupnom trajanju od 111 godina. Međutim, prava pitanja koja ostaju neodgovorena i dalje odzvanjaju: Da li su presude zaista kazna za zločine koje su počinili? I kako se društvo, 30 godina nakon tih strahota, nosi s naslijeđem ideologije koja je i dalje prisutna u najvišim političkim i društvenim krugovima?
Zločinački poduhvat paradržavne tvorevine
U presudi iz 2017. godine, Haški tribunal potvrdio je da su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) s ciljem stvaranja etnički "čiste" hrvatske teritorije na području BiH, i to kroz sistematske zločine protiv čovječnosti, ubistva, deportacije, prisilne radove, pljačkanje, uništavanje imovine, seksualno zlostavljanje i genocid. Osuđeni su za zločine koje je Haški tribunal karakterizirao kao "neoprostive" i "neopravdane", dok je cijeli taj projekt imao jasan cilj – stvoriti „veliku Hrvatsku“ u granicama iz 1939. godine, bez muslimanskog stanovništva, silom i terorom.
Prlić, Stojić, Petković i Ćorić, s kaznama koje sežu i do 25 godina, nositelji su odgovornosti za brutalnu likvidaciju bošnjačkog naroda, čije su žrtve bile uništene ne samo fizički, već i duhovno, kroz progon, poniženje i sustavnu eliminaciju iz socijalnog, kulturnog i vjerskog života. Nisu tu samo Ahmići, Stupni Do i Dretelj, logori u kojima su nevini civili mučeni, silovani i ubijani, već i sistematsko stvaranje terora koji se oslanjao na politiku negiranja istine i ljudskih prava. Skrivene žrtve rata, među kojima je bio i ogromni broj djece i žena, do danas čekaju pravdu koju nisu doživjeli u svom životu.
Pokolj u Ahmićima i Stupnom Dolu
Kao ključni simboli zločinačkog poduhvata ostali su zločini u Ahmićima i Stupnom Dolu, naseljima gdje je izmasakrirana stvarnost genocida postala norma. Samo u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, ubijeno je 116 civila, među kojima su bili i novorođenčad, žene i starci. Krvavi pohod tih dana postao je definicija etničkog čišćenja, etički neoprostivo i politički naglašeno. I dok su počinitelji poput Daria Kordića doživjeli presude, Kordić je, nakon izlaska iz zatvora, nastavio širiti svoje zlo kroz vjerske tribine, propagirajući politiku koja je pogubna za pravdu i ljudsku solidarnost.
Zločini koji su se dogodili 1993. godine nisu bili ni slučajni ni marginalni – oni su bili produkt planiranih akcija koje je rukovodstvo u Zagrebu, s Franjo Tuđmanom na čelu, imalo za cilj. Prema presudi Haškog tribunala, UZP je bio jasno usmjeren na stvaranje etnički čiste teritorije, s time da je uključivao i Hrvatsku vojsku i političke i vojne vlasti BiH koje su bile spremne da prolivenu krv pretvore u preduvjet za ostvarenje svog projekta.
Ko su nasljednici ideologije?
Sedam godina nakon presude, razmjere zločina i dalje su u sjeni političkih manipulacija i nespretnog pokušaja relativizacije genocida. I dok su žrtve barem na neki način dobile pravdu, društvo u BiH i susjednim državama ostaje zarobljeno u naslijeđu zločinačkog projekta. Političari, koji se ne odriču svojih zločinačkih predaka i programskih ciljeva, i dalje kontrolišu prostor, te koriste retoriku koja nudi amnestiju za prošlost i upravljanje porazima iz prošlih ratova.
Pojedinci poput Brune Stojića i Milivoja Petkovića, koji su godinama proveli u sudskom procesu, tek sada nakon presude „pokazuju žaljenje“. No, njihova javna izvinjenja, koja su, u najboljem slučaju, samo pokušaj ublažavanja političke i društvene odgovornosti, ne mogu sakriti činjenicu da su ova priznanja samo odraz političkog pritiska. Za njih su presude postale stvar lične odgovornosti, no pitanje koje ostaje glavno – Ko je zaista odgovoran za zločine koji su uništili stotine porodica, za teror koji je trajao godinama?
Zašto nije gotovo?
Ono što je najstravičniji dio ove tužne priče jeste činjenica da, iako su presude donešene, činjenica da ideologija koja je stvorila ovaj zločinački poduhvat i dalje živi u svim tim političkim govorima, pa čak i u novim strankama koje nasljeđuju iste te ratne politike, daje osjećaj da pravda nikada neće biti potpuna. Jer, kako god se gledalo, zločini ostaju, žrtve ostaju, a zločinci ostaju na pozicijama koje im omogućuju da plasiraju laži o prošlosti.
Šefovi paradržavne tvorevine i njihovi nasljednici nisu samo sudionici prošlih ratova, već su i današnji nositelji političkih ambicija koje se temelje na nasilju i negiranju istine. Sedam godina nakon presude, njihova politika nepravde, koja se temelji na zaboravu i relativizaciji zločina, predstavlja prijetnju svakom pokušaju pomirenja i istinske pravde za žrtve.
Pravda se možda činila izrečena presudama, ali žrtve i danas čekaju, a politika je ta koja je nastavila živjeti, obnavljajući zločinačku prošlost za vlastite potrebe. Nažalost, sedam godina nakon, ostaje samo gorko pitanje: Da li će ova presuda ikada doista donijeti pravi kraj ovoj priči?
