Dokaz da pravosudni sistem Bosne i Hercegovine funkcioniše po principu političkih interesa, a ne vladavine prava, ponovo je postao jasan.
Krivično vijeće Suda BiH odbilo je prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora Marku Plavšiću i Ljubanu Vukoviću, dvojcu koji je uoči izricanja presude Miloradu Dodiku otvoreno prijetio sutkinji Seni Uzunović. Očekivano, ljudi koji su prijetili sudiji iz reda bošnjačkog naroda ostaju nekažnjeni, što pokazuje da su institucije države postale nemoćne pred politički instruisanim odlukama sudskih vijeća.
Prijetnje pravosuđu postaju normalizovane
Podsjetimo, Plavšić i Vuković su snimili video u kojem su poručili da će “svako ko digne ruku na Milorada Dodika morati odgovarati”, aludirajući na pravosudne institucije koje vode postupak protiv predsjednika Republike Srpske. Ovaj otvoreni akt zastrašivanja nosi jasnu poruku – svako ko se drzne suditi političkim moćnicima iz Republike Srpske može očekivati prijetnje i odmazdu.
Kada bi se ovakav slučaj dogodio bilo gdje u civilizovanom svijetu, Plavšić i Vuković bi već odavno bili suočeni s ozbiljnim optužbama, a njihov pritvor bi bio neupitan. No, u Bosni i Hercegovini, gdje se pravosuđe povija pred političkim pritiscima i strahom od reakcija iz manjeg entiteta, prijetnje nosiocima sudske vlasti postaju tek prolazna vijest.
Sud BiH: Igra po pravilima politike, a ne pravde
Odluka Krivičnog vijeća Suda BiH da odbije prijedlog za produženje pritvora jasno pokazuje da je sistem pravde u državi srušen do temelja. Pitanje koje se nameće glasi: da li bi Sud BiH donio istu odluku da su prijetnje upućene sudiji srpske nacionalnosti? Da li bi Plavšić i Vuković bili pušteni na slobodu da su prijetili nekome ko nije vodio postupak protiv Dodika?
Sasvim je jasno da pravosuđe u ovoj zemlji djeluje po dvostrukim aršinima, gdje se brutalne prijetnje zvaničnicima ignorišu ako dolaze iz sfere političkog uticaja vladajućih struktura Republike Srpske. Kada su prijetnje usmjerene ka bošnjačkim sudijama i institucijama, one se minimiziraju, a pravosudni organi djeluju kao produžena ruka političkih interesa.
Ko štiti prijetnje kao dio političke strategije?
Puštanje Plavšića i Vukovića na slobodu šalje nedvosmislenu poruku – prijetnje sudijama u Bosni i Hercegovini nisu ozbiljan prekršaj, barem ne kada dolaze iz pravca političkih struktura Republike Srpske. Pitanje je ko u pravosuđu BiH zapravo donosi odluke? Da li su sudije podložne pritiscima iz političkih centara moći ili su prosto naučene da selektivno sude kako bi izbjegle konflikte sa moćnim akterima iz manjeg entiteta?
U ovoj zemlji smo već navikli da pravda nije jednaka za sve. Dovoljno je pogledati kako sistem funkcioniše kada su u pitanju politički podobni pojedinci – oni prolaze nekažnjeno čak i kada otvoreno prijete sudijama. U isto vrijeme, ako se neko iz Sarajeva ili drugih dijelova Federacije usudi oštro kritikovati vlasti Republike Srpske, može očekivati promptnu reakciju i pravosudnu represiju.
Poruka pravosuđa: Prijetite slobodno, samo da ste na pravoj strani
Odluka Suda BiH da oslobodi Plavšića i Vukovića nije samo skandalozna, već je i opasna. Ona uspostavlja presedan da su prijetnje sudijama dozvoljene i nekažnjive, ukoliko dolaze iz redova onih koji uživaju političku zaštitu. U svakom normalnom društvu, prijetnje nosiocima pravosudnih funkcija tretiraju se kao ozbiljno krivično djelo koje zahtijeva brzu i odlučnu reakciju institucija.
U Bosni i Hercegovini, međutim, pravosudni organi djeluju kao politički instrumenti, selektivno primjenjujući zakone i dopuštajući da nasilje nad institucijama postane sastavni dio političke strategije određenih aktera. Puštanjem Plavšića i Vukovića na slobodu, Sud BiH je poslao jasnu poruku – prijetnje pravosuđu su dopuštene, samo ako dolaze sa „prave strane“ političkog spektra.
Ako pravosudni sistem i dalje nastavi tolerisati prijetnje nosiocima pravosudnih funkcija, pitanje je ko će sutra biti sljedeća meta. Možda neko iz Sudskog vijeća? Možda naredni tužilac koji se usudi otvoriti slučaj protiv političkih moćnika? Jedno je sigurno – u ovakvom sistemu, pravda je odavno mrtva, a oni koji bi je trebali provoditi postali su samo nijemi posmatrači njene propasti.
