Većina djece u Bosni i Hercegovini danas pohađa privatne predškolske ustanove, jer u javnim vrtićima nema dovoljno mjesta.
U pojedinim gradovima, poput Tešnja, Doboj Juga i Žepča, javni vrtići uopće ne postoje, pa su roditelji prisiljeni tražiti privatne alternative. Iako privatni vrtići obavljaju istu djelatnost kao javne ustanove, ne ostvaruju pravo na subvencije, dok lokalne vlasti i dalje ignoriraju njihove potrebe.
U Zenici, roditelji mjesečno izdvajaju i više od 300 maraka po djetetu, a razlozi su jasni: privatni vrtići nemaju institucionalnu podršku, pa svi troškovi boravka padaju isključivo na roditelje. Povećanje minimalne plaće, inflacija i rast cijena usluga u zemlji dodatno pogoršavaju situaciju, a mjesečni troškovi rada privatnih ustanova prelaze 20.000 maraka, uključujući plate zaposlenih, prehranu djece i administrativne izdatke.
Bez subvencija i sistemske podrške, privatni vrtići primorani su povećavati cijene, što dodatno opterećuje porodice. Trenutni trendovi pokazuju da boravak u vrtiću postaje luksuz koji si sve manje porodica može priuštiti. Roditelji su primorani da biraju između kvaliteta predškolskog odgoja i finansijske izdržljivosti, dok vlasti, koje su odgovorne za dostupnost i pristupačnost predškolskih ustanova, ne preduzimaju konkretne mjere.
Primjeri dobre prakse pokazuju da drugačije može. U općini Maglaj lokalne vlasti subvencioniraju privatne vrtiće s 30 posto ukupne cijene boravka, bez obzira na materijalni status roditelja. Takav pristup rezultirao je porastom broja djece u vrtićima za oko 25 posto, što je otvorilo potrebu za osnivanjem novih ustanova. Ovakve mjere pokazuju da sustavna podrška ne samo da pomaže porodicama, nego i doprinosi razvoju predškolskog obrazovanja.
Iako kantoni mogu pružiti određenu dodatnu podršku, osnovna odgovornost za subvencioniranje i dostupnost predškolskog odgoja ostaje na lokalnim zajednicama. Trenutno stanje pokazuje da bez ozbiljne i dugoročne politike podrške, privatni vrtići će nastaviti poskupljivati, dok će porodice biti primorane da ili plaćaju ogromne iznose ili odustaju od kvalitetnog predškolskog obrazovanja za svoju djecu.
Bosna i Hercegovina tako se suočava s paradoksom: dok država teoretski garantuje pravo na obrazovanje, roditelji u praksi plaćaju ceh sistema koji im ne pruža ni osnovnu podršku. Privatni vrtići opstaju zahvaljujući žrtvi roditelja, dok vlasti zatvaraju oči pred stvarnom krizom u predškolskom odgoju, pretvarajući boravak djece u vrtiću u luksuz umjesto osnovno pravo.
