Privilegija iznad zakona: Da li je Dino Konaković iznad krivičnog gonjenja?

U nekoj pravnoj utopiji, zakon bi se primjenjivao jednako na sve.

U realnosti Bosne i Hercegovine, gdje se pravda često savija pred moćnima, postavlja se pitanje: je li Dino Konaković, predsjednik Naroda i Pravde (NiP), iznad zakona?

Prisustvo Konakovića na sastanku u Vladi FBiH, gdje se dogovaralo o podjeli dividendi BH Telecoma, otvara Pandorinu kutiju sumnji i optužbi, a jedini koji mogu tu kutiju zatvoriti su oni koji bi trebali provoditi zakon – tužilaštvo.

Zakon je kristalno jasan. Član 382 Krivičnog zakona Federacije BiH ne ostavlja prostora za dvosmislenost. On izričito propisuje kaznu zatvora od jedne do osam godina za one koji koriste svoj službeni ili društveni položaj ili uticaj da bi uticali na službene osobe u donošenju odluka. Ali, dok su drugi zbog sličnih optužbi završavali na optuženičkoj klupi, Dino Konaković izgleda kao da je nevidljiv za tužilaštvo.

Trgovina uticajem ili "pravo jačeg"?

Amir Zukić, bivši generalni sekretar SDA, danas se suočava s krivičnim postupkom zbog sličnih optužbi. Zukić je optužen da je koristio svoj položaj da bi posredovao i utjecao na zapošljavanje u javnim institucijama. I dok Zukić sjedi na optuženičkoj klupi, Konaković sjedi u vladi i, što je još nevjerovatnije, prisustvuje sastancima na kojima se dogovaraju finansijski aranžmani državnih firmi.

Ako je Zukićev primjer dokaz da zakon djeluje, zašto je onda Konaković izuzet? Zašto se tužilaštvo ne oglašava? Da li je trgovina uticajem krivično djelo samo kada to odgovara političkim interesima onih koji vladaju pravosuđem?

Selektivna pravda – nova norma?

U zemlji gdje je selektivna pravda postala norma, ovakvi slučajevi samo dodatno produbljuju nepovjerenje u institucije. Zašto jedan čovjek može sjediti u vladi i pregovarati o milijardama, dok drugi zbog istih optužbi završava pred sudom? Šta je to što Konakovića čini posebnim? Da li su zakoni napisani samo za one koji nisu dovoljno moćni da ih izbjegnu? Da li je moguće da tužilaštvo zatvara oči pred očiglednim kršenjem zakona? Ili su možda neki ljudi u ovoj zemlji zaštićeni kao bijeli medvjedi, nedodirljivi za pravosudne organe koji bi trebali provoditi zakon?

Ovdje se ne radi samo o zakonu, nego o principima na kojima bi država trebala počivati. Ako je zakon samo mrtvo slovo na papiru, a pravda služi kao alat za političke obračune, onda smo kao društvo duboko potonuli.

Licemjerje pravosudnih organa

Pravosuđe koje je spremno reagirati na svaku riječ opozicionara, ali ćuti kada su na sceni dogovori iza zatvorenih vrata u režiji onih na vlasti, zaslužuje sve osim povjerenja. Kada će tužilaštvo, koje je brzo pokrenulo postupak protiv Amira Zukića, pokazati istu odlučnost u slučaju Konakovića?

Dokazi su tu, član 382 KZ FBiH je jasan, ali čini se da su neki ljudi ipak iznad zakona. Ili je možda Dino Konaković pronašao način da “neutralizira” zakon? Kako god bilo, to nije pravda, to je farsa, u kojoj su građani samo pasivni posmatrači. Tužilaštvo je sada na potezu – hoće li raditi svoj posao ili će pokazati da je pod kapom onih koje bi trebalo da istražuje?

Ova farsa više nije samo sramota, ona je kancer koji jede srce našeg društva. Kad zakon prestane važiti za sve, on prestaje važiti uopšte. Kad ljudi poput Konakovića mogu raditi šta god žele, a da ne snose posljedice, to znači da smo svi mi izdani. Izdani od strane sistema koji bi trebao da nas štiti, ali koji je postao alat u rukama onih koji bi trebali biti pod njegovim udarom.

Ovo nije samo kriza zakona, ovo je smrt pravde. Dok Konaković i njemu slični nastavljaju da trguju našom sudbinom, mi ostajemo nemoćni, svjedoci raspada države u kojoj su zakoni mrtvi, a moral je sahranjen duboko ispod betona korupcije i političke moći.

Ako tužilaštvo sada ne reaguje, ono će definitivno dokazati da je pravda u Bosni i Hercegovini mrtva, a zakon samo alatka u rukama onih na vlasti. Ako Dino Konaković ne bude odgovarao za svoje postupke, biće to konačni udarac pravnom poretku u ovoj zemlji.

Pravda je mrtva. A s njom, umire i posljednja nada građana Bosne i Hercegovine da će ikada živjeti u zemlji gdje su svi jednaki pred zakonom.