Borba za dominaciju nad medijskim prostorom u Bosni i Hercegovini nije novost, ali posljednji pokušaj da se centralizira kontrola mjerenja gledanosti televizijskih stanica podsjeća na scenarij iz političkih trilera.
Na čelu ove priče nalazi se Milica Ristović-Krstić, kadar SNSD-a, direktorica Instituta za mjeriteljstvo BiH, koja je kroz izmjene pravilnika pokušala stvoriti monopol, omogućivši jednoj firmi, bliskoj porodici Dodik, da preuzme apsolutnu kontrolu nad medijskom scenom zemlje.
Pravilnik za pogodovanje
Ristović-Krstić je izmjenama pravilnika, koje regulišu način mjerenja gledanosti, direktno eliminisala firmu Audience Measurement, koja je ranije obavljala ovaj posao. Pravdajući svoju odluku tvrdnjom da Institut za mjeriteljstvo ne mjeri gledanost već određuje ko će to raditi, stvorila je uvjete da posao mjerenja preuzme britanska kompanija Kantar Media, ali s ključnim lokalnim partnerom – firmom SEE Media Research iz Banja Luke.
Tu dolazimo do Marka Gujaničića, bivšeg košarkaša iz Srbije, bliskog Igoru Dodiku, sinu Milorada Dodika. Njegova firma, SEE Media Research, registrovana u januaru 2024. godine, postaje jedina kompanija koja zadovoljava rigorozne kriterije prilagođene upravo Kantar Mediainim uređajima. Medijska industrija odmah je prepoznala ovaj potez kao pokušaj uspostavljanja potpune kontrole nad gledanošću, koja direktno utiče na oglašavanje, prihod medija i, posljedično, na sadržaj koji se plasira javnosti.
Na ovaj problem ukazivala je medijska industrija, koja je uz podršku Komisije za borbu protiv korupcije Parlamenta BiH pokrenula inicijativu za izmjene Zakona o metrologiji. Cilj je bio osigurati transparentno i objektivno mjerenje gledanosti u skladu s evropskim standardima. Institucionalni pritisak urodio je plodom – Sud BiH je odbacio navode Instituta za mjeriteljstvo i poništio sporni pravilnik. Ova presuda ne samo da je zaustavila Dodikov pokušaj preuzimanja kontrole nad televizijama već je razotkrila sistemsko pogodovanje i zloupotrebu položaja.
Opasne implikacije
Da je plan uspio, medijska scena BiH našla bi se pod apsolutnom kontrolom SNSD-a i porodice Dodik. Mjerenje gledanosti nije samo tehničko pitanje – ono direktno utiče na reputaciju medija, njihovu poziciju na tržištu i finansijsko poslovanje. Uz monopol na ovim podacima, SNSD bi mogao odlučivati koji mediji opstaju, a koji ne, manipulisati tržištem oglašavanja i osigurati da glasovi koji nisu u skladu s njihovim narativom budu marginalizirani ili ušutkani.
Iako je presuda Suda BiH vratila stvari na početak, nastao je vakuum. Bez operativnog sistema za mjerenje gledanosti, mediji se suočavaju s finansijskom neizvjesnošću. Oglašivači, koji se oslanjaju na podatke o gledanosti za plasman reklama, sada nemaju relevantne informacije. Ova situacija može dugoročno destabilizovati medijsku industriju, koja se ionako bori s ekonomskim izazovima.
Borba nije gotova
Pokušaj Dodikovih struktura da preuzmu kontrolu nad medijima razotkrio je koliko su spremni ići daleko kako bi osigurali političku i ekonomsku dominaciju. Ova priča nije samo lekcija o zloupotrebi moći već i podsjetnik koliko su institucije u BiH ranjive na politički pritisak.
Iako je Dodik privremeno izgubio ovu bitku, pitanje je koliko dugo će trajati mir na medijskom frontu. Javnost i medijska industrija moraju ostati oprezni, jer ova priča nije završena – ona tek otvara novo poglavlje u borbi za slobodne i nezavisne medije u Bosni i Hercegovini.
