Politička scena Bosne i Hercegovine i dalje je pod snažnim pritiskom međunacionalnih tenzija, koje se sve češće manifestuju kroz verbalne sukobe visokih zvaničnika.
Nedavna izjava Željke Cvijanović, članice Predsjedništva BiH, ponovo je stavila u fokus problem političkog dijaloga i međunacionalnog povjerenja, koje već godinama stagnira. Cvijanovićeva je direktno komentarisala ponašanje ministra odbrane u Savjetu ministara, Zukana Heleza, ističući:
“Sa ljudima poput ministra odbrane u Savjetu ministara Zukana Heleza nije moguće graditi zajedničku budućnost, suživot, niti međunacionalno povjerenje i regionalne odnose. To je posljednjim izjavama Helez ko zna koji put dokazao.”
Ova izjava nije samo politička kritika – ona oslikava dublju frustraciju koja postoji među predstavnicima jednog naroda u državnim institucijama, a odnosi se i na način na koji se poimaju prava, identitet i položaj različitih zajednica u BiH. Cvijanovićeva je dodatno naglasila skandaloznost izjava koje je Helez izrekao prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, kao i prema zvaničnicima Evropskog parlamenta, Željani Zovko i Maksu Primorcu.
U svojoj izjavi, Cvijanovićeva nije štedjela riječi:
“Takve gadosti i laži o predsjedniku Vučiću, kakve je na televiziji Hajat izgovorio Helez, normalan čovjek se stidi i da citira.”
Sukobi ovakve prirode imaju direktan uticaj na unutrašnju stabilnost Bosne i Hercegovine, ali i na njen međunarodni položaj. Prijetnja identitetu zaposlenih Srba u Oružanim snagama, kroz ograničavanje prava na proslavu krsne slave, dodatno produbljuje podjele i potencira osjećaj nepravde i diskriminacije. Kako navodi Cvijanovićeva:
“Dok vrijeđa zvaničnike i predstavnike susjednih zemalja, Srbima u Oružanim snagama i Ministarstvu odbrane u Savjetu ministara pokušava da uskrati pravo na plaćeno odsustvo povodom krsne slave. Osim što je kršenje zakona, to je i na udar na identitet pravoslavnih hrišćana zaposlenih u toj instituciji.”
Ova situacija pokazuje da su tenzije u BiH često više od političkog neslaganja – one se tiču temeljnih pitanja nacionalnog identiteta, prava manjina i odnosa između ključnih političkih aktera. Problem postaje posebno složen kada pojedini predstavnici koriste retoriku koja degradira institucije i podriva međusobno povjerenje. Cvijanovićeva podsjeća da Srbi u BiH kroz istoriju nisu odustajali od svojih običaja i identiteta, čak ni u ekstremno teškim periodima:
“Ako nam razni okupatori to nisu mogli zabraniti, neće ni jedan obični trovač, presuđeni nasilnik i presuđeni lažov, kakav je Zukan Helez.”
Politički analitičari smatraju da ovakvi ispadi, iako se često percipiraju kao retorički sukobi, imaju dugoročne posljedice po stabilnost institucija i integritet državnog sistema. U zemlji koja se još uvijek bori sa efektima Dejtonskog sporazuma, kontinuirana polarizacija može ozbiljno ugroziti sposobnost države da funkcioniše kao jedinstvena i inkluzivna zajednica.
Upravo zbog toga, značaj konstruktivnog dijaloga, prevazilaženja uvreda i pronalaska kompromisa u institucijama postaje neophodan. Dok pojedinci nastavljaju koristiti provokativne izjave za političku promociju ili pritisak, stvarni izazov ostaje u tome kako izgraditi politiku koja zaista omogućava zajedničku budućnost svih naroda u BiH.
