Psihogram pravosudne (po)etike: Ko je veći „lopov i kriminalac“ Ibrahim ili Ranko i Osmica

Bogato iskustvo sličnih pravosudnih javašluka bez jasnih principa o lopovlucima „malih i velikih“ širi slobodu građanskog gnjeva

Je li doista i koliko Ibrahim Hadžibajrić veći „lopov“ i „kriminalac“ od Ranka Debeveca i Osmana Mehmedagića Osmice? Sluđen i frustriran ovo bi nervozno upitao bh građanin nakon vijesti da su suspendirani predsjednik Suda BiH i bivši čelnik državne obavještajne agencije OSA, dakle „krem de la krem“ bh vlasti, pušteni da se brane sa slobode nakon manje od tri mjeseca, a Hadžibajrić će sa posljednjih tri mjeseca produženja „odrapiti“ punu godinu pritvora.

Okej, neko će me odmah „poklopiti“ kako „hadžiju“ istražuju za sedam godina kriminala, pa je godišnji pritvor primjeren kompleksnoj istrazi.

No, po čemu je manje zahtjevna, delikatna i manje mračna i slojevita istraga čiji se kraci, dugačke delte i rukavci neslućeno šire kroz digitalnu prašumu mafijaških veza iščitanih kroz Sky aplikaciju.

Laičku opservaciju običnog Bosanca i Hercegovca u vezi sa klimavim pravosudnim kriterijima po kojima se predsjedniku Suda BiH „progleda kroz prste“ jer je on, ipak, Bože moj, Predsjednik makar i suspendirani, a eksnačelniku Hadžibajriću se „zateže gajtan „ oko vrata, potvrdiće vam „ u pet deka“ i stručna javnost. Bogato iskustvo sličnih pravosudnih javašluka bez jasnih principa o lopovlucima „malih i velikih“ širi slobodu građanskog gnjeva.

Nije indikativno, ali je činjenična stvar- Hadžibajriću produžuje pritvor Kantonalni sud, a Debeveca ( i Osmicu) pušta Sud BiH čiji je predsjednik (još uvijek) on.

Naravno, činjenični okviri istraga u ovim krivičnim predmetima igraju bitnu ulogu i u procesnim stvarima kad tužioci traže produženje pritvora (a obično traže), ali ti isti objektivni kriteriji morali bi biti i „vodilja“ kod suda.

Nejasni diskrecioni mehanizmi i skrivena subjektivna prosuđivanja kod „velikih“ sudskih odluka dodatno raspiruju maštu javnosti oko „pravosudnog cirkusa“ gdje se ide u zatvor za metar drva ili čokoladu „ Braco“ i „Seka“, jer su zakoni i država napravljeni po mjeri mafije i kriminala.

Kredibilitet pravosuđa dodatno se urušava, jer je izvorište ugleda pravosudnih funkcionera zamućeno sumnjivim integritetima nosioca sudske vlasti. Njima se naprosto ne vjeruje (pre)više.

Ovdje nije samo riječ o pravnim zavrzlamama i pikanterijama advokata koji brane osumnjičene i subjektivnim katakombama onih koji odlučuju nego i o moralu koji se nameće kao nadkriljujući kriterij pravednosti.

U toj javnoj mentalnoj higijeni i procjeni javnosti ko je veći ili manji „lopov“ obični čovjek je totalno zbunjen i ne snalazi se. Naravno, bilo bi neinteligentno pomisliti da je ova mini analiza i psihogram čudnih pravosudnih rješenja (odluka) pamflet protiv Ranka i Osmice a traktat o bezgrešnosti Ibrahima.

Taman posla. Svatrojica su iz iste retorte kriminala. Ali svakako nije i ne može biti panegirik pravosudnim dramoletima od kojih običnog čovjeka „boli glava, uši otpadaju“.