Kada je odluka o ostavci već bila donesena, prošlog septembra, Dmitrij Kozak je posljednji put otišao kod svog šefa i postavio mu jednostavno pitanje: zašto je sve ovo uradio?
Nije poznato kakav je bio tačan odgovor Vladimira Putina, ali poruka je, prema riječima upućenih, bila jasna.
Ako bi se ukrajinska avantura završila loše, rekao je ruski lider, ne bi samo njegov opstanak na vlasti bio doveden u pitanje – već bi i Kozaka čekao vrlo loš kraj.
Ipak, Kozak, čovjek koji je uz Putina još od devedesetih godina u Sankt Peterburgu, praktično je bio skrajnut više od tri godine. Najmanje od 21. februara 2022. godine, samo dva dana prije početka agresije na Ukrajinu. Tog dana Putin je sazvao Vijeće sigurnosti u Kremlju. Tema je bila priznanje pseudo-republika Donjecka i Luganska, teritorija koje je Rusija već djelimično okupirala. U suštini, radilo se o odluci za rat.
Kozak je tada imao skoro 70 godina i tri decenije je važio za jednog od najbližih Putinovih saradnika. Kao zamjenik šefa predsjedničke administracije bio je zadužen za odnose s bivšim sovjetskim republikama. Pripadao je najužem krugu lojalista, zajedno s Igorom Sečinom, šefom Rosnjefta, Nikolajem Patruševim, bivšim Putinovim nadređenim u KGB-u, Sergejem Čemezovom, nekadašnjim kolegom iz KGB-a u Njemačkoj i sadašnjim šefom Rosteca, te još nekolicinom moćnih figura režima.
Ali tog 21. februara 2022. godine dogodilo se nešto bez presedana. Kozak je četrdeset minuta govorio protiv aneksije tzv. republika u Donbasu i protiv invazije na Ukrajinu. Bio je jedini. Njegovo izlaganje kasnije je izrezano iz snimka sjednice Vijeća sigurnosti koji je emitovan na državnoj televiziji.
Prema rekonstrukciji New York Timesa, dva dana nakon početka agresije Kozak je Putinu otvoreno rekao da nema namjeru izvršavati njegova naređenja i da neće tražiti od ukrajinske vlade da potpiše kapitulaciju. Navodno je poručio da je spreman biti uhapšen ili čak ubijen, ali da u tome neće učestvovati.
Od tada se više nije pojavljivao u javnosti. Ipak, iz poštovanja prema dugogodišnjem odnosu, Putin ga nije kaznio niti formalno smijenio. Sve do njegove „dobrovoljne“ ostavke 18. septembra, nakon koje je Kozak nastavio raditi u predsjedničkoj administraciji, svega nekoliko koraka od Kremlja.
Kozak nije liberalni disident. Bio je jedan od ključnih ljudi koji su podržali integraciju Krima u Rusiju nakon invazije 2014. godine. No njegovo protivljenje ratu i Putinova reakcija – uključujući poruku da bi, ako se rat završi loše, obojica mogli biti ubijeni – otvaraju rijedak prozor u sumnje i strahove koji kruže unutar samog Kremlja.
Putin očito shvata da nakon agresije ima vrlo malo manevarskog prostora. Rat traje već gotovo koliko i Drugi svjetski rat: uništeni dijelovi Donbasa, 12,7 posto ukrajinske teritorije pod ruskom okupacijom od 2022. godine, ali manje od jedan posto osvojen tokom prošle godine – po cijenu stotina hiljada ruskih života i stotina milijardi eura.
U međuvremenu, ratni napori ubrzano razaraju rusku ekonomiju. Posljednjih sedmica talasi otpuštanja pogodili su petrohemijskog giganta Sibur, bankarski gigant Sberbank, građevinski sektor i civilnu industriju u cjelini. Putin sigurno ne zaboravlja ni maj 2023. godine, kada je tokom pobune Jevgenija Prigožina i njegovog marša prema Moskvi, sistem lojalnosti praktično nestao: njegovi saveznici su šutjeli, a sigurnosni aparat bio paraliziran. Niko ga nije zaštitio.
Nije slučajno što Putin sada insistira na potpunoj predaji Donbasa, koji se prema ruskom ustavu smatra „ruskim“, kako bi mogao pokazati makar privid pobjede. No pritisak je očigledan: prestao je tvrditi da Zaporiška i Hersonska oblast u potpunosti pripadaju Rusiji, iako su i one ustavno proglašene ruskim teritorijama. Ako se ekonomsko propadanje nastavi, sljedeći korak unazad mogao bi biti – upravo Donbas.
