Njegova poruka Bošnjacima širom svijeta jasna je i direktna: ne pokleknite pred glasovima koji šire razdor i beznađe.
Bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić ovih dana poslao je poruku ohrabrenja, nade i duhovne povezanosti Bošnjaka – bez obzira na to da li žive u domovini ili daleko od nje.
U emotivnom osvrtu na posjetu Čeliću i švicarskom gradu Zugu, Cerić piše o dvije Bosne koje dišu istim plućima, okupljene u vjeri, tradiciji i zajedništvu.
„Oni koji viču da ‘Bosne nema’ zaboravljaju da Bosna ima, i to ne jednu – nego dvije.“ – započinje Cerić svoj zapis koji se ubrzo pretvara u duboko ličnu i inspirativnu refleksiju o bošnjačkom identitetu.
Jedna je ona prva, što ponosno stoji među planinama, u dolinama, kraj rijeka – čvrsta i prkosna kao klisurina. Druga je ona druga, rasuta po svijetu, ali okupljena u duši – Bosna koja hoda kroz tuđinu kao neukrotivi vitez, s vjerom u srcu i domovinom u pamćenju.
Od 17. do 20. maja 2025. godine, Cerić je boravio najprije u džematu Čelić, a zatim u džematu Zug u Švicarskoj. Iako dva džemata razdvaja hiljade kilometara, povezuje ih ista nit – duhovna Bosna, kako je Cerić naziva.
Dvije adrese, dva svijeta – ali jedno srce. Iz Čelića sam ponio jagode, mirisne plodove bosanske zemlje, a u Zug ih ponio da tamošnji Bošnjaci osjete dah topraka. A iz Zuga sam se vratio s nečim još dubljim – s dušom ispunjenom vjerom, nadom i bosanskom toplinom.
U Zugu je prisustvovao ikrar dovi za četvero vjernika koji se ove godine spremaju na hadž: Anelu i Azru Hadžić, Asima Burekovića i Elvira Kadrića. Cerić opisuje kako su njihove tihe dove u prepunoj džamiji bile „snažne poput groma“, dok je njihov imam, Hajruddin ef. Mujanović, stajao uz njih s ponosom.
Njihove ikrar dove, izgovorene pred punom džamijom, bile su tihe, a snažne poput groma. Nisu to bile samo riječi – to je bio zavjet, poklon i nada. Njihova radost bila je zarazna, a njihov imam, Hajruddin ef. Mujanović, stajao je uz njih s ponosom u očima. Jer druga Bosna – ona dijasporska – nije zaboravila svoju vjeru, svoje korijene, svoje zavjete.
Njegova poruka Bošnjacima širom svijeta jasna je i direktna: ne pokleknite pred glasovima koji šire razdor i beznađe.
Zato, dragi Bošnjaci, gdje god da jeste – neka vas ne obeshrabre glasovi mržnje i razdora. Ne vjerujte onima koji vas žele uvjeriti da je nade nestalo. Danas smo možda fizički rasuti, ali nikada nismo bili duhovno sabraniji. Nikada nismo bili bliži jedni drugima, svojoj vjeri, domovini i naciji, kao danas.
Kroz riječi bivšeg reisa osjeća se snaga uvjerenja da bosanska dijaspora nije izgubila svoje korijene. Naprotiv – ona njeguje i širi ono što je doma ponekad zaboravljeno: zajedništvo, tradiciju i vjeru.
Ako sumnjate u to, obiđite bošnjačke džemate u Evropi, Americi, Australiji… i vidjet ćete da tamo niče nova Bosna. Pupoljci ljiljana, djeca i unuci naših iseljenika, govore našim jezikom, klanjaju u našim džamijama i pjevaju naše pjesme. Mirišu na bosanski jasmin, i taj miris se širi svijetom – tiho, ali postojano.
Na kraju, Cerić poručuje:
Ne pamtim kad sam bio ponosniji. U Čeliću sam osjetio snagu zemlje, a u Zugu snagu vjere. U oba džemata – snagu naroda. I zato, neka Svevišnji Allah čuva obje naše Bosne: onu među brdima i ovu među narodima. Jer obje su podjednako naše, podjednako vrijedne, i podjednako svete.
