"Radikalni islamizam" ili zabluda: Kako Bošnjaci plaćaju cijenu svoje vjere i tradicije

To što muslimani ne jedu svinjetinu, ne piju alkohol, vole djecu ili idu u džamiju nije ''radikalni islamizam''

U trenutnoj političkoj klimi, gdje se priče o "islamizaciji" često koriste kao alat za nanošenje štete Bošnjacima, jasno je da se ponovo sprovodi stara, neetična strategija. Ideja da Bošnjaci, zbog svoje vjere i tradicije, predstavljaju prijetnju Evropi nije nova, ali je uporna i duboko pogrešna. Radovan Karadžić, ratni zločinac i ideolog koji je svojim djelima doprinosio genocidu, još je tokom rata u Bosni tvrdio da su Evropljani jasno stavili do znanja da ne žele "islamsku državu" u Europi. Prema njegovim tvrdnjama, Bošnjaci su bili žrtvovani da bi Evropa ostala mješovita, a oni sami trošili svoje živote u borbi protiv islama.

Ova strategija nije samo preslikana iz prošlih ratova; ona se i dalje koristi kako bi se demonizirali Bošnjaci i opravdali zločini protiv njih. Nedavni primjer ove manipulacije dolazi iz analize koju je objavio "Deutsche Welle" 18. jula 2024. pod naslovom "Islamistische Tendenzen auf dem Westbalkan" (Islamističke tendencije na Zapadnom Balkanu). Ova analiza, koju je pripremio Karsten Dümmel, jasno ima za cilj da politizuje i delegitimizira Bošnjake u Bosni i Hercegovini, stvarajući im političku štetu.

Taj tekst dolazi u osjetljivom trenutku, uoči još jedne dženaze u Prijedoru i sjećanja na strahote genocida u dolini rijeke Sane, gdje su muslimani, poput jevreja tokom holokausta, bili obilježeni trakama i čaršafima. Ovaj trenutak samo dodatno ističe kako takve analize mogu služiti kao pokušaj opravdavanja zločina koje su Bošnjaci pretrpjeli.

U svojoj analizi, Dümmel vraća u period agresije na Bosnu, ne nazivajući je agresijom, i koristi priču o "stranim borcima" kao navodni "temelj političkog islamizma" u Bosni i Hercegovini. Ovaj narativ, koji se temelji na zastarjelim i nepreciznim informacijama, koristi se za poticanje straha i mržnje prema Bošnjacima. "Strani borci" su prikazani kao prijetnja, dok se ignorira širi kontekst ratnog sukoba i pomoći koju su Bošnjaci primali zbog embarga na naoružanje i genocidnih napada na njihov narod.

Šta se zapravo krije iza ovih optužbi? Zašto Evropa ne primjenjuje slične analize na svoje muslimanske zajednice, koje broje daleko veći broj članova? Razlog je jasan: muslimani u Evropi su manjinske grupe koje nemaju značajan politički uticaj, dok su Bošnjaci suvereni narod u Bosni i Hercegovini, što ih čini lakšim metama za političke manipulacije.

Dümmel i DW koriste frazu "strani borci" kako bi uzburkali javnost, zanemarujući stvarne okolnosti u kojima su ti borci došli u Bosnu i Hercegovinu. Ova vrsta manipulacije služi samo za jačanje starih narativa i opravdanje nepravdi koje su Bošnjaci pretrpjeli. Pitamo se, kako bi kršćanski filozofi poput sv. Tome Akvinskog gledali na pomoć koju su Bošnjaci primali tokom agresije? Zar pomoć žrtvi agresije nije moralno i pravno opravdana?

Karadžić, iako bi podržao Dümmelovu "analizu", ipak je imao svoje viđenje prijetnje "islamizmom" u djelima Alije Izetbegovića, iako u to vrijeme nije bilo stranih boraca. Širio je propagandu o Bošnjacima kao "Turcima" i njihovom "demografskom oportunizmu" kao najvećoj prijetnji za Srbe.

Ova analiza i slične tvrdnje podsjećaju na antiislamsku kampanju iz osamdesetih godina prošlog veka, koja je značajno doprinijela genocidu nad muslimanima. U toj kampanji, muslimani su predstavljani kao "kulturne strance" i "prijetnja evropskom tlu". Odbijanje muslimana u JNA da jedu svinjetinu i njihova visoka stopa nataliteta su bili korišteni kao argumenti protiv njih, što je dovelo do stravičnih posljedica. Evropski moćnici nisu spriječili ovo stradanje, smatrajući da se tako "suzbija tendenciozni islamizam".

Dakle, ne samo da u Bosni i Hercegovini ne postoji veći radikalizam nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji, već je važno razumjeti da ono što Bošnjaci praktikuju – njihova vjera i tradicija – ne bi smjelo biti etiketirano kao "radikalni islamizam".

Ovo je samo islam i tradicija Bošnjaka, ništa više, ništa manje!