Kontroverzni hrvatski trgovac oružjem Zvonko Zubak ponovno je u centru pažnje javnosti nakon što je postao suvlasnik dijela nekadašnjeg diva bosanskohercegovačke namjenske industrije – kompanije “Vitezit” iz Viteza.
Zubak tvrdi da kupljena imovina može proizvoditi barut potrebne kvalitete za potrebe namjenske industrije Federacije BiH, ali okolnosti cijelog procesa i stanje kompanije dovode u pitanje realizaciju tih obećanja.
Prodaja i sudski sporovi
Veliki proizvodni pogoni “Vitezita” prodani su zagrebačkoj kompaniji “WDG Produkt”, u kojoj su Zubak i njegov sin Mathias glavni vlasnici. Prodaja je provedena nakon tri kruga stečajnog postupka, a vrijednost imovine procijenjena je na 10,8 miliona maraka. Tužba Pravobranilaštva BiH kojom se osporavala ova transakcija odbijena je krajem augusta ove godine odlukom Općinskog suda u Travniku.
U međuvremenu, imovina “Vitezita” je rasparčana na privatne kompanije, dok radnici duže od decenije čekaju svoja potraživanja. Značajne količine raketnog baruta i hemijskih supstanci trunu u neadekvatnim skladištima, što predstavlja ozbiljan sigurnosni i ekološki problem.
Zubak – od transporta do oružja
Rođen 8. marta 1958. godine u Bunar kod Plehana, Zubak je u mladosti započeo kao biznismen i autoprevoznik, prevozeći radnike iz BiH u Njemačku. Paralelno s transportom ljudi, razvijao je transport robe, a početkom rata u Hrvatskoj započeo je i šverc oružja.
Brzo je uspostavio kontakte sa trgovcima oružja iz Srednje i Istočne Evrope, nabavljajući za hrvatsku vojsku municiju, helikoptere Mi-8, lovačke avione MiG-21, pa čak i nekompletni sistem protuzračne odbrane S-300. Nabavka S-300, iako nekompletna, učinila ga je poznatim u mainstream medijima. Zubak je otkrio da je ruski ministar obrane odbio prodaju Hrvatske, te je sam odlazio u Jeljcinov kabinet i u Libiju tražeći certifikate krajnjeg korisnika.
Tokom agresije na BiH, Zubak je, prema pisanju Žurnala, sarađivao i s Hasanom Čengićem na nabavci oružja, što je dodatno učvrstilo njegov interes za vojnu industriju u Bosni i Hercegovini.
Vitezit – od industrijskog diva do rasparčane imovine
Kompanija “Vitezit” je prije rata bila specijalizirana za proizvodnju civilnih i vojnih eksploziva, raketnog baruta i hemijskih supstanci. Stečajna masa procijenjena je na 1,3 miliona kvadratnih metara. Posredstvom političkog partnerstva SDA i HDZ, “Vitezit” je doveden u stanje stečaja 2020. godine. Većina radnih postrojenja nestala je pod sumnjivim okolnostima, a dio opreme i dokumentacije završio je u inozemstvu, od Srbije do Irana.
Zubakov ulazak u vlasništvo dijela kompanije obilježen je kontroverznim poslovima, među kojima se ističe neizvršena prodaja minobacačkih granata Ukrajini u vrijednosti od 36 miliona dolara.
Barut i proizvodnja
Prije rata, “Vitezit” je proizvodio raketni barut i hemijske supstance vojne namjene, dok proizvodnja za streljačku municiju nije bila prioritet. Municijski barut ima drugačija hemijska svojstva i jednostavniji je za proizvodnju, dok raketni barut zahtijeva sofisticiranu opremu i kontrolu.
Zubak je nedavno izjavio za hrvatske medije da njegova kompanija može proizvesti barut potreban namjenskoj industriji Federacije BiH, no stanje na terenu upućuje na drugačiju sliku. Ključna oprema je nestala ili prodana, proizvodnja je obustavljena od 2009. godine, a revitalizacija zahtijeva investiciju od oko 125 miliona eura.
Neriješeni pravni sporovi i sigurnosni rizici
Oko “Vitezita” i dalje postoji niz neriješenih pravnih sporova, uključujući nestanak dokumentacije za proizvodnju. Procjenjuje se da u skladištima još uvijek postoji oko 150 tona starog baruta i eksploziva, čija je sudbina nepoznata, a uvjeti skladištenja neadekvatni.
Dodatni znak spornosti je interes i istraga POSKOK-a, koji istražuje nepravilnosti u rasprodaji opreme i dokumentacije. Sve ovo baca ozbiljnu sumnju na Zubakove tvrdnje da je kompanija trenutno sposobna za proizvodnju baruta potrebnog za namjensku industriju.
Iako Zubak tvrdi da može riješiti problem snabdijevanja barutom u Federaciji BiH, činjenice na terenu pokazuju da je riječ o kompleksnom spletu pravnih, tehničkih i sigurnosnih izazova. “Vitezit” više nije industrijski gigant, već rasparčana imovina s neriješenim sporovima i opasnim zalihama eksploziva, što dovodi u pitanje mogućnost brze revitalizacije i stvarne proizvodnje za potrebe namjenske industrije.
