Sjedinjene Američke Države i Izrael su 28. februara počele sa zračnim napadima na Iran, što se dogodilo osam mjeseci nakon američko-izraelskog bombardovanja iranskih nuklearnih postrojenja.
Amerikanci su u međuvremenu uhapsili venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura.
Prema jednoj teoriji, američki predsjednik Donald Trump je ovo sve svjesno uradio u danima vikenda, kada su tržišta nafte zatvorena, očekujući da će njegovi potezi u tim danima imati manje negativne posljedice.
Ipak, cijena sirove nafte tipa Brent, što je svjetska referentna vrijednost sirove nafte, porasla je na više od 82 dolara (136 KM) po barelu, odnosno za 13 posto od 27. februara. Ta cijena se nešto kasnije snizila na 80 dolara (133,50 KM), što je i dalje najviši rast cijene sirove nafte u posljednje četiri godine. Ako se napadi na Iran nastave, ta cijena bi mogla biti mnogo viša.
Na tržištu je bila nervoza uoči samih američko-izraelskih napada. Naime, prošla radna sedmica je zaključena sa cijenom nafte od 72 dolara (120 KM) po barelu, što je najviša cijena od jula prošle godine.
Tom Reed iz agencije za izvještavanje o cijenama Argus Media je ukazao da je to za 10 dolara (16 KM) više nego u uobičajenim okolnostima ponude i potražnje.
Analitičari su početkom ove godine očekivali superzasićenje naftom, zbog rasta ponude zaljevske nafte i slabe potražnje. Pretpostavljali su da će to voditi ka snižavanju cijene nafte na 55 dolara (91 KM) po barelu. Procjena je bila da će prosječni dnevni suficit na strani potražnje nafte tokom ove godine iznositi 3,7 miliona barela.
No, ove godine je rastućim tenzijama u Zaljevu i strožim zapadnim sankcijama Iranu uzrokovan rast cijena nafte za 20 posto. Regionalnim sukobima i blokadom Hormuškog moreuza, kroz koji se dnevno transportuje 15 miliona barela dnevno, što je trećina svjetskog pomorskog transporta nafte, mogao bi se uzrokovati rast cijene "crnog zlata" na 100 dolara (166 KM) po barelu.
U satima nakon prvih izraelskih napada prošlog ljeta, cijena Brenta je porasla na 74 dolara (123 KM) po barelu, odnosno za sedam posto. To je bio, kako piše list Economist, razuman, ali ne ogroman rast.
Razlog za to jeste što na meti tih napada nisu bila energetska postrojenja te što izvoz iranske nafte, koji čini četiri posto svjetskog pomorskog transporta nafte, nije presudan za globalnu opskrbu. Američka intervencija je ljetos bila kratka, a iranski odgovor na intervenciju simboličan. Cijene nafte su se u takvim okolnostima snizile.
Sada je situacija drugačija. Naime, Trump je najavio da će snažno i precizno bombardovanje Irana biti kontinuirano dok se ne ostvare ciljevi. Iranski odgovor je mnogo ozbiljniji, a podrazumijeva raketiranje arapskih susjeda, koji imaju američke vojne baze.
Blokada Hormuškog tjesnaca podigla cijenu nafte, dizel u BiH pred novim poskupljenjem
Tri faktora
Ništa od toga ne smiruje tržište. Kolika će panika biti i koliko će trajati, ovisit će o tri faktora. Prvi je šta će Iran napasti u Zaljevu. Prvobitno su gađali američke vojne baze, tvrdeći da je riječ o samoodbrani. Zatim su gađali luke, aerodrome i drugu civilnu infrastrukturu arapskih država.
Danas u rano jutro gađali su najveću saudijsku rafineriju, koja je od tada zatvorena iz predostrožnosti. Katar je potvrdio da je gađano njihovo glavno postrojenje za izvoz plina, zbog čega su u ovom postrojenju obustavili proizvodnju.
Većina proizvodnje nafte u iračkom Kurdistanu, kao i na nekoliko velikih izraelskih plinskih polja, privremeno je prekinuta kako bi se preduhitrila eventualna šteta.
Suočeno s egzistencijalnom prijetnjom, iransko rukovodstvo bi moglo svoje susjede uvući u duboku krizu, što im je jedno od rijetko dostupnih sredstava da prisile Ameriku da se vrati za pregovarački sto.
Carlos Bellorin iz konsultantske kuće Welligence je napomenuo da je nekoliko saudijskih, emiraćanskih i kuvajćanskih naftnih polja u dometu iranskih projektila i dronova.
Gađanje naftnih polja bi moglo biti nasumično. Iranski napad na zaljevska naftna polja izazvao bi reakciju država u kojima su ta polja, a koje su prvobitno pozvale na deeskalaciju.
Čak i ako proizvodnja nafte bude pošteđena iranskih napada, druga velika nepoznanica jeste da li ona može doći do tržišta. Naime, Hormuški moreuz nikada nije bio zatvoren za pomorski saobraćaj, čak ni tokom iransko-iračkog rata 1980-ih godina.
Iran bi se njegovim zatvaranjem antagonizirao Kini, koja kupuje gotovo svu iransku naftu. Osim toga, preko ovog moreuza se ostvaruje 37 posto kineskog uvoza sirove nafte pomorskim putem.
Dojam je da Iran namjerava otežati prolaz kroz Hormuški moreuz. Naime, 17. februara, tokom pregovora sa SAD-om oko nuklearnog programa, zatvorili su ovaj prolaz na nekoliko sati, zbog pomorskih vježbi s bojevom municijom. Ta vježba je zapravo bila izraz iranskog nezadovoljstva.
Iranska revolucionarna garda (IRGC) je 28. februara objavila da više nije dozvoljen prolaz kroz ovaj tjesnac. Ipak, iranski zvaničnici su kasnije saopćili da nisu imali namjeru formalno ga zatvoriti.
Provođenje potpune blokade Hormuza bilo bi teško. Izgledno je da bi američke snage tu blokadu razbile kroz nekoliko sati. No, Hormuški moreuz već sada ubrzano postaje neprohodan. Naime, ometanjem satelitskih signala remeti se navigacija brodova, čime raste rizik od sudara.
Osim toga, Iranci bi mogli postaviti mine kako bi plovidbu učinili još opasnijom. Četiri plovila su kroz 36 sati od početka američko-izraelskog napada na Iran napadnuta u ovom tjesnacu i Omanskom zaljevu.
Osiguravajuća društva su drastično poskupila svoje polise, najviše u posljednjih šest godina. Nadalje, u potpunosti su otkazala polise za plovila koja pokušavaju proći kroz Hormuz.
Prema agenciji za praćenje brodova Kpler, najmanje pet gigantskih tankera, koji su trebali proći kroz Hormuz kako bi preuzeli naftu u Saudijskoj Arabiji, Omanu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, 28. februara popodne su polukružno skrenuli.
Na obje strane Moreuza stvaraju se veliki klasteri usidrenih tankera, koji oklijevaju ući u ratnu zonu. Trenutno je u Zaljevu količina pošiljki nafti jednaka 12-dnevnoj potrošnji. I već visoke cijene vozarina za prolaz kroz Hormuz bi mogle dodatno porasti.
Alternativne rute su od ograničene koristi. Naime, Saudijska Arabija može preusmjeriti svoju naftu preko naftovoda Istok - Zapad dok Emirati imaju kraći naftovod, koji zaobilazi Hormuški moreuz.
No, kako je naglasio Jorge Leon iz konsultantske kuće Rystad Energy, čak pri punom kapacitetu tih naftovoda, što je osam do 10 miliona barela dnevno, bilo bi izloženo iranskim napadima.
Organizacija država izvoznica nafte (OPEC) i njeni saveznici su tokom ranije planiranog sastanka 1. marta skromno povećali proizvodnju nafte. Saudijci i Emiraćani imaju najveće rezervne kapacitete u odnosu na ostale OPEC-ove članice. Ako oni ne isporuče svoju naftu, ostale OPEC-ove članice to mogu nadoknaditi.
Ono što će se događati sa cijenama nafte na duže staze ovisi o trećoj i najvećoj nepoznanici - može li Trump svrgnuti teokratski režim u Iranu.
Amerikanci smatraju da bi ova zemlja svrgavanjem njenog aktuelnog režima prestala biti izvor regionalne nestabilnosti. Ako se režim svrgne, Iran bi mogao računati na ublažavanje zapadnih sankcija, kojima se ograničava njegovo učešće na globalnom tržištu.
Povećanje iranskog izvoza nafte i smanjenje geopolitičkog rizika za posljedicu bi moglo imati povećanje superzasićenja naftom i učiniti ovaj resurs još jeftinijim. Međutim, daleko smo od takvog ishoda.
Alternativni ishod je da sadašnji iranski režim opstane. Ko god naslijedi ubijenog vrhovnog vođu Alija Khameneija, mogao bi se osjećati primoranim demonstrirati silu, držeći Hormuz zatvorenim i stvarajući napetosti u Zaljevu.
U međuvremenu postoji opasnost od smanjenja proizvodnje iranske nafte, a kupci poput Kine bi mogli biti nesigurni ko u Iranu kontrolira izvore nafte ako u ovoj zemlji potraje borba za vlast.
Dešavanja u SAD-u
Amerikanci će u novembru ove godine glasati na sredini Trumpovog drugog predsjedničkog mandata (midterm izbori). Trump i njegova Republikanska stranka su nepopularni, a razlog za to jeste što Amerikanci smatraju da ne čine dovoljno za smanjenje životnih troškova. Više cijene goriva učinit će ih još nepopularnijima.
Prema podacima Federalnih rezervi Dallasa, rast cijene Brenta za 10 dolara (16 KM) po barelu za posljedicu ima rast jednog galona benzina za 0,25 dolara (0,41 KM), i to kroz nekoliko dana. Benzinskim pumpama je potrebno mnogo više vremena da snize cijene kada se cijena Brenta snižava.
Trump bi mogao iskoristiti strateške rezerve nafte od 415 miliona barela. Njegov prethodnik na poziciji predsjednika Joe Biden je to isto uradio, ali je tada u rezervama bilo 570 miliona barela. Ako bi se dnevno trošilo 4,4 miliona barela, rezerve bi potrajale tri mjeseca. Međutim, neizvjesnost rata u Iranu mogla bi potrajati mnogo duže od tri mjeseca, piše Economist.
