Treći put u mjesec dana oglasio se srpski orijentalist Darko Tanasković na portalu „Sve o srpskoj“. Izgleda mu je mala penzija, a velika ideologija, pa će s tri honorara za mart tijelo prebroditi „gladno“ proljeće, a duša se nahraniti „velikom“ ideologijom.
Nerješeni zaostatak istočnog pitanja
Šalu na stranu. Tanasković već nekoliko mjeseci pojavljuje se kao kolumnista portala „Sve o srpskoj“. Naravno, njegove teme kao starog i iskusnog srpskog orijentaliste vežu se za Bošnjake i Bosnu, koje on tretira kao još nerješeni zaostatak „istočnog pitanja“. Evo i nekoliko naslova njegovih kolumni: „'Deasimilacija' Bošnjaka u velikoalbanskom ključu“, „Izetbegović – Ćosićevo duboko razočaranje“, „Ko stvarno svodi Bošnjake na status vjerske grupe“, „Politikologija po IFIMES-u i... Suljagiću“, „Opet gore mošti Svetog Save“; te onda tri martovske kolumne na koje se osvrćemo: „Pošta Fikretu i poziv Hikmetu Karčiću“, „Ratoborna demokratija reisa Kavazovića“ i najnovija „Dijaloška tehnika novih akindžija“.
Već smo se osvrtali na njegove pokušaje obezvrjeđivanja naučnog rada doktora Karčića, ali i stavljanje mete na njegovo čelo rečenicom: „Sve u svemu, sa stanovišta srpskih nacionalnih interesa, položaja, ali i obraza, kao i statusa i ugleda Republike srpske, sposoban i istrajan intelektualni bojovnik o kome se mora voditi računa“. Potom je pridružio masovnim kritikama reisa Kavazovića od strane srpskih i hrvatskih političara, medija, intelektualaca... U toj kolumni osim reisa Kavazovića, dotiče se i rahmetl Alije Izetbegovića, te koristi priliku da kritikuje prof.dr. Admira Mulaosmanovića, koji je doktorira na tezi politčkog djelovanja Alije Izetbegovića od 1990. do 2000. godine. Našta mu je na društvenim mrežama odgovorio dr. Mulaosmanović:
Šovinističko postupanje
“Beogradski orijentalist Darko Tanasković odveć dugo nastoji ‘kritički’ preispitivati bošnjački odnos prema državi Bosni i Hercegovini, njenom multietničkom karakteru te multikulturalnosti kao takvoj, a posebno u kontekstu postojanja autentične bošnjačke misli, koja pripadajući islamskom svjetonazoru, gradi poziciju vlastitog naroda u ovome nerijetko isključivom i neprijateljskom svijetu. Tu isključivost i šovinističko postupanje prema drugom i drugačijem, napose od strane Tanaskovićevih sunarodnjaka, osjetili smo na svojoj koži mnogo puta u zadnjih dvjestotinjak godina.
Jedna od tema koja Tanaskovića intrigira je, dakako, odnos islama spram demokratije. Velika tema i velika rasprava koju beogradski orijentalist banalizira te nemušto pokušava dezavuirati bošnjačke autoritete, među njima i Aliju Izetbegovića u njegovom kako pisanom opusu tako i praktičnoj politici.
U posve paušalnom seciranju Reisovog intervjua koje je postavio ne prethodno pogrešno definiranim osnovama Tanasković luta hladnim hodnicima vlastitog misaonog labirinta u kojem ga proganjaju strah i mržnja. Za njega je dvojben Reisov poziv na odbranu suvreniteta i integriteta države iako to nije dvojbeno niti u jednoj državi. Dapače. Potom njegov pogled na referendum 1992. koji nije ništa drugo do monolog noja sa glavom u pijesku. Niti je tačno razumio pravno-političke procese toga doba, niti ih zna pojasniti s ove vremenske distance.
No, ono šta me je ponukalo da ponovo reagiram – reagirao sam u aprilu 2020. kada je Tanasković ‘pucao iz iste puške i na istu metu’ ali mu je povod bio drugi. Naime, prilikom smjene Emira Aščerića, zamjenika gradonačelnika Novog Pazara i dužnosnik SDA Sandžaka ponovo je problem za beogradskog islamologa bio islam, zelena transverzala, Alija i dr. – bilo je citiranje određenih zaključnih zapažanja iz moje knjige Iskušenje opstanka.
Tanasković citira dio teksta na stranici 212 gdje se kaže:
‘Osnovni politički principi Izetbegovića kao političara, ali i čovjeka bili su poštovanje i širenje demokratičnosti i slobode djelovanja i mišljenja pojedinca. Čitav njegov pisani opus ističe ih kao preduvjete stabilnog društvenog poretka. Ovo je, svakako, i prvi kamen spoticanja kada se govori o njegovom konkretnom učinku u demokratizaciji društva i raspirivanju sloboda u BiH. Odnosno, u javnom diskursu nametnuta je dilema u vezi sa Izetbegovićevim panislamskim habitusom koji u političkom kontekstu, odnosno kontekstu (političkog) islama, s pravom ili ne, ima prijeteće konotacije za nemuslimane i predstavlja antipod demokratiji. U suštini, namjera je istaći nespojivost islama i demokratije što je, svakako, dvojbeno i pristrano tumačenje ovoga odnosa’.
On ovdje donosi sulud zaključak da na ovu postavljenu dilemu u tekstu kažem kako je Izetbegovićev doprinos demokratizaciji bio kontraproduktivan. Da je dobronamjeran onda bi se osvrnuo na uvodno poglavlje koje se isključivo bavi Izetbegovićevim teoretskim postavkama. Ali Tanasković i ovdje pogrešno prenosi i zaključuje jer naredni pasus je sasvim jasan, a na koji se on ne referira.
‘Dijelom je u radu odgovoreno na ovu dilemu, kao i u izlaganju o njegovim postavkama u vezi sa islamskim poretkom. Izetbegovićev panislamizam nije bio prijetnja drugima, naročito ne u BiH. On stvaranje društva utemeljenog na religiji, bez imalo nedoumice, smatra društvenim napretkom, ali odriče mogućnost da BiH postane takva država (dakle, religijska, a ne islamska) jer zbog njene strukture, kako je mislio, ideal može biti jedino građanska republika’.
Nijansira svoje razumijevanje
Izetebegović, dakle, nijansira svoje razumijevanje pozicije islama u svijetu ali i odnos islama kao svjetonazora spram drugih. Ne postoji ništa nejasno niti upitno. Potrebno je tek imati otvoren um. Zbog toga ću ponoviti ono šta sam napisao i prije tri godine. Srpski islamofobični islamolog i orijentolog koji od čitavog užasa kroz koji je prošla Bosna i Hercegovina vidi tek svoju konstrukciju koja 'u nekom posebnom smislu' opravdava taj užas. Pobogu, islamizam i zelena transverzala... Ovdje sam malo zajedljiv jer Tanasković u uratku objavljenom u Banja Luci 2013. godine ironizira Izetbegovićev stav kako je njegov pogled dat u Islamskoj deklaraciji 'u nekom posebnom smislu' i fundamentalistički jer zagovara povratak izvorima.
Za Izetbegovića povratak izvorima jeste fundamentalno pitanje buđenja kreativnosti i radinosti kod muslimanskih naroda, za Tanaskovića je to nešto posve drugo. To je porobljavajući devijantni islamizam koji svoj modus operendi vidi u djelovanju radikaliziranih skupina čiji krajnji cilj jeste ostvarenje zacrtanih političkih ciljeva putem teroriziranja neistomišljenika. Izetbegović islam voli i osjeća, Tanasković ga se boji. Ništa se tu ne može promijeniti jer se radi o subjektivnom doživljaju fenomena koji oblikuje nečiji život. Izetbegovića koji je taj vrijednosni sistem prihvatio i živio, Tanaskovića koji ga je s pozicije straha istraživao.
Na kraju, djela su ta koja pokazuju ko je ko i šta je šta? Alijina vlast je razvijala demokratske odnose i multikulturano društvo čitavo ovo vrijeme. Nije rušila, proganjala, ubijala i protjerivala. Nije napadala i presuđivala. Toliko o odnosu Bošnjaka, Islama i demokratije. Šta su radili Tanaskovićevi predstavnici i ideolozi rekao je Den Haag. Samo on ne želi da gleda u to ogledalo. Kažem, noj”.
Akindžije (jurišnici) Medić i Hafizović
U novoj kolumni od 29. marta, Tanasković pokušava, kao i kod Karčića, udariti na naučni dignitet, dostojanstvo i ličnost dr.sc. Jasmina Medića, historičara, te mr. Muhamed ef. Hafizović, imama. Ovu kolumnu postavlja kao odgovor Mediću i Hafizoviću na njihov osvrt na istupe Tanaskovića upućene dr.sc. Hikmetu Karčiću. Tanasković dr. Medića i imama mr. Hafizovića naziva akindžijama, pa pojašnjava da su tu u Osmasnkoj državi bili pripadnici jurišnih odreda lake konjice, čiji zadatak je bio da upadaju u neprijateljske redove i prave nemir pucajući na slijepo, bez nišanjenja, koga stignu i žele. Na ovaj način Tanasković aludira na Medića i Hafizovića, kao na mlade, nadobudne naučnike, čiji stavovi nemaju potporu u argumentaciji, već su „naslijepo“ odapete strije.
Nije slučajno Tanasković se zainteresovao za naučna, politička, teološka dešavanja među Bošnjacima u Bosni. Dio je to projekta u kome je i on dobio ulogu, a to je obezvrjeđivanje, prije svega, naučne misli Bošnjaka, posebno one mladih istraživača bošnjačke i bosanske historije, srpskog zločina nad Bošnjacima, važnih ličnosti itd. Uzgred treba iskoristiti priliku pa se osvrnuti i kritikovati promišljanja reisa Kavazovića, kao i mladih učenih imama, a svo vrijeme zamazujući oči čitaocima svojim navodnim poštovanjem nekadašnje (prijeratne) naučne misli Bošnjaka i nostalgičnim završecima svojih opservacija poput riječima „moja Bosna“.
Na njegovu žalost naučna, teološka, ali i politička misao kod Bošnjaka se ukorjenila i sada rastu prekrasni izdanci, nezaustavljivo, posebno u proljeće.
To je MOJA BOSNA, Tanaskoviću.
