Milorad Dodik ponovo izvlači iz svog političkog arsenala ono što zna da pali – prijetnju referendumom.
Ovaj put nije riječ o suštinskom pitanju autonomije, jezika, entitetskih nadležnosti ili “zaštite naroda”. Ovaj put je riječ o spasavanju isključivo jednog čovjeka – Milorada Dodika – i njegovog političkog i ličnog opstanka. Nakon što mu je Centralna izborna komisija BiH, na osnovu pravosnažne presude Suda BiH, oduzela mandat predsjednika Republike Srpske, Dodik je odlučio krenuti u otvoreni napad na sve institucije države. Poruka koju šalje je poražavajuće jasna: “Ako zakon ne ide u moju korist, zakon ne vrijedi.”
Ovo nije volja naroda – ovo je manipulacija narodom. Referendum koji planira je politička predstava s već napisanim scenarijem i ishodom. On ne traži demokratsko izjašnjavanje, već potvrdu vlastitog mita o “nepokorenom lideru koji prkosi Sarajevu”. Građani Republike Srpske u ovoj priči nisu politički akteri – oni su taoci političkog marketinga.
U stvarnosti, Dodik koristi referendum kao dimnu zavjesu za prikrivanje vlastitih pravnih problema. Nakon godina otvorenog kršenja Dejtonskog sporazuma, nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH, negiranja genocida i institucionalnog sabotiranja državnih institucija, konačno se našao u situaciji da odgovara pred zakonom. I umjesto da se suoči s presudama i sankcijama, odlučio je cijeli entitet povući u svoju političku bitku, pretvarajući ga u štit od zakona.
Ovo nije izolovan potez. Još u aprilu 2024. vidjeli smo jasne korake ka urušavanju izbornog sistema. Pet članova Republičke izborne komisije podnijelo je ostavke – ne zato što su izgubili povjerenje naroda, nego zato što im se nije svidjela odluka visokog predstavnika. Narodna skupština RS-a nikada formalno nije prihvatila te ostavke, ostavljajući prostor za političke manipulacije, blokade i direktno instaliranje lojalnih kadrova. Time je stvoren pravni vakuum u kojem Dodik i njegova partijska mašinerija mogu kontrolisati izborni proces od početka do kraja.
Sarajevo? Glavni grad države koju Dodik sistematski napada ponaša se kao uspavani grad iz bajke. Umjesto jasnih i odlučnih reakcija državnih institucija, dobili smo pravne akrobacije i beskrajne diskusije “da li postoji nadležnost”.
1.Ono što vidimo da politički akteri u Federaciji i u samom Sarajevu, umjesto da vide Dodikov pad kao šansu za jačanje države, gledaju pragmatično: rasprava, blokade i konstantna kriza drže politički teren pregrijanim — što nekim partijama omogućava mobilizaciju baze, prikupljanje medijskog kapitala i pregovaračku poziciju kod formiranja i dijeljenja vlasti. Drugim riječima, stabilnost bez rješavanja problema nije nužno njihov interes: haos ponekad znači „više mogućnosti za trgovinu“.
2.Domaći biznis-interesi i tajkuni
Postoje jake interesne mreže koje žive od nepromijenjenog stanja: javne nabavke, unosne koncesije, monopoli ili firme koje profitiraju od bliskosti s entitetskom vlašću. Za njih, politička promjena znači rizik — gubitak ugovora, istrage, porezne revizije. Zato im odgovara da „stara garnitura“ ostane na okupu, pa makar i pod teretom pravosudne presude.
3.Dijelovi državne administracije i sigurnosnog aparata
Klijentelističke karikature u upravama, agencijama i javnim preduzećima često se boje promjene: novi ljudi mogu značiti čistke, revizije i transparentnost. Zato se ponekad dešava da birokratske kočnice i tehničke procedure budu korištene kao sredstvo za produženje statusa quo — ne nužno iz ideološke odanosti Dodiku, nego iz prostog straha za radna mjesta i prihode.
Međunarodna zajednica? Njihova uloga u ovoj priči je jednako poražavajuća.
Nekoliko zemalja i misija koje su godinama radile u BiH ima tendenciju prioritet staviti na kratkoročnu stabilnost regiona (mir prije pravde). Za takve aktere, spektakularni pad jednog političara može donijeti turbulenciju, proteste i nepredvidive efekte — pa je politika „najmanjeg otpora“ (diplomatska kočnica, popustljiva retorika) u njihovim očima prihvatljiv kompromis. U praksi to izgleda kao slabo koordinirani pritisak, odgađanje sankcija, sporadična i selektivna reakcija. Godinama posmatraju kako Dodik ruši temelje države, a na svaku njegovu prijetnju odgovaraju diplomatskim saopštenjima i ispraznim frazama. Dok on otvoreno poručuje da neće poštovati presude suda čija je nadležnost neupitna, oni ga “pozivaju” da poštuje Dejton.
Dejton, koji je Dodik pretvorio u politički švedski sto iz kojeg bira samo ono što mu se sviđa, dok ostalo baca pod noge.
Naime, nije nužno da postoji jedna „velika zavjera“. Češće je to splet interesa: domaće klijentelističke mreže, regionalni geopolitički igrači i međunarodni akteri koji biraju stabilnost pred pravdom — sve zajedno čine meku, ali smrtonosnu mrežu koja drži aktuelni poredak. U takvom okruženju, presuda i osnovne norme prava gube snagu ako ne prati snažna politička i međunarodna odluka.
Ono što Dodik sada radi nije samo prijetnja jednoj instituciji ili jednom zakonu – to je otvoreni pokušaj razgradnje Bosne i Hercegovine iznutra. Ako ovaj referendum prođe bez snažne reakcije Sarajeva i bez ozbiljnog pritiska međunarodne zajednice, to će biti signal svim budućim političkim akterima da je rušenje države ne samo moguće, nego i politički isplativo.
Jer istina je bolna, ali jasna: ovo nije borba naroda RS-a za slobodu, ovo je borba jednog čovjeka za bijeg od odgovornosti. Dok se Sarajevo bavi unutarstranačkim spletkama, koalicijskim dogovorima i raspodjelom fotelja, Dodik stvara paralelnu stvarnost u kojoj je on zakon, sudija i izvršitelj.
Drugim riječima: Dodik ne opstaje samo zbog vlastitih sposobnosti — opstaje zato što su mnogi akteri, otvoreno ili prikriveno, pronašli koristi u tome da on ostane relevantan. I dok se u Republici Srpskoj i BiH priča o patriotizmu i „branjenju naroda“, u pozadini tiho rade oni kojima promjena znači gubitak privilegija.
I zato se danas ne postavlja pitanje hoće li Dodik pokušati još jednom destabilizirati Bosnu i Hercegovinu – to je već izvjesno. Pitanje je samo – hoće li iko u ovoj državi imati snage, volje i hrabrosti da mu stane na put. Ako odgovor izostane, referendum neće biti samo Dodikov trijumf, nego i konačna potvrda da u Bosni i Hercegovini pravna država postoji samo na papiru.
I na kraju, referendum nije neutralan mehanizam kada je pokrenut u uvjetima pravnog spora, kad je izborna infrastruktura kompromitovana, i kad ga vodi akter koji je neposredno pogođen pravosudnom odlukom. Ako Bosna i Hercegovina polako dopusti pretvaranje pravosnažnih presuda u predmet „referendumske revizije“, svjedočit ćemo eroziji pravne države u ime kratkoročne političke koristi.
Ovo je trenutak odlučivanja: hoće li institucije i odgovorni akteri (u zemlji i izvan nje) pokazati hrabrost i provesti pravne norme, ili će dopustiti da referendum postane sredstvo kojim pojedinac poništava presudu suda? Ako se izabere ovo drugo, posljedice neće ostati samo na Dodikovoj sudbini — one će preoblikovati samu državu i njen budući kapacitet da štiti prava i pravdu.
