Republika Hrvatska u BiH ima najveći broj diplomata nego igdje u svijetu i čak 140 potpisanih ugovora, sporazuma i obavezujućiih izjava

Bosna i Hercegovina je najznačajniji vanjsko-politički interes Republike Hrvatske, ako je suditi po broju i veličini diplomatsko-konzularnih predstavništava susjeda u našoj zemlji u odnosu na „cijeli svijet“.

Naime ono je upravo najveće u BiH. A Ambasadi RH u Sarajevu zaposleno je 13 diplomatskih predstavnika, plus tri konzula- u Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli, te dva konzula u konzulatima u Vitezu i Livnu.

Ako hrvatsku diplomatsku misiju u BiH poredimo sa onom u SAD-u , BiH je „jača“- u Americi je „svega“ šest diplomata u hrvatskom veleposlanstvu i još devet konzula. U velikim svjetskim silama SR Njemačkoj i Kini Hrvatska ima po pet diplomata i po jednog konzula, u U Ujedinjenom Kraljevstvu pet, Italiji četiri diplomata plus dva konzula, Francuskoj četiri diplomata.

Čak i u komparaciji sa balkanskim susjedima hrvatska diplomatska mreža je gušća- u Srbiji ima osam diploamata u beogradskom veleposlanstvu i konzula u Subotici, u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji po četiri diplomata i jednog konzula,a na Kossovu šest diplomatskih predstavnika.

Od uspostavljanja diplomatskih odnosa između dviju zemalja u julu 1992. godine 140 potpisanih međusobnih ugovora, sporazuma i obavezujućih izjava svjedoči kako je BiH najvažniji hrvatski vanjsko-politički interes uz euroatlantske integracije.

Nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine ona je „malo napustila“ Balkan, ali ne i BiH, jer je „na snazi“ u njenoj vanjskoj politici ostao tzv. tuđmanovski narativ koji se ogleda u kontinuiranoj želji i namjeri za određenim vrstama intervencija „kod susjeda“, bez obzira na period djelomične detuđmanizacije 2000-2013. kroz tada ključne aktere , predsjednike Stpu Msića i Ivu Josipovića i premijere Ivu Sanadera i Jadranku Kosor.

Zanimljivo je da je Hrvatska svoj „put u EU“ u značajnoj mjeri utirala kroz tada intenzivne razgovore, prije svega sa „političkim Sarajevom“, a pod sloganom „preko Balkana do Brisela“, pokazujući lukavo i vješto da na Balkanu iz koga „izlazi“ i dalje ima značajnu i konstruktivnu, a kako će ispostaviti danas, pragmatičnu i prilično brutalnu ulogu favoriziranja entopolitike kroz ključnu ulogu Dragana Čovića, „vlasnika“ HDZ-a.

U posttuđmanovskki narativ veoma dobro se uklopio i aktuelni hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji BiH posmatra kao pitanje nacionalne sigurnosti Hrvatske sa tezom o „sustavnom kršenju Dejtonskog sporazum na štetu hrvatskog naroda u Federaciji BiH“ i u tom pravcu sinhronizirano djeluje i slaže se čak i sa svojim najvećim polemičkim „jazavcem“ , premijerom Andrejom Plenkovićem.