Prošlo je 30 godina otkako su svijet i Evropa šutke gledali kako se u Srebrenici izvršava najmonstruozniji zločin u modernoj evropskoj historiji.
Više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka pobijeno je u danima jula 1995. godine, iskopavani su rovovi, podizani privremeni logori, silovane žene, zapaljena sela. No, ono što svijet tada nije slutio — a što se sada pred našim očima događa — jeste da će zločinci iz te iste politike genocida jednog dana iz ormara izvući katastarske knjige i dovršiti ono što nisu uspjeli rafalima i noževima.
U regiji Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika, Bošnjacima povratnicima se planski, sistemski i organizovano oduzima imovina. Zemlja koja je generacijama bila u rukama porodica koje su na toj crnici kopale grobove svoje ubijene djece, danas — na papiru — prelazi u vlasništvo entiteta koji je nastao upravo na zločinu nad njima.
Adil Mehmedović iz Srebrenice imao je 10 dunuma zemlje. Zemlju koju mu je dedo ostavio, a otac čuvao. Zemlju po kojoj su hodala djeca, na kojoj se sadila šljiva i sijala pšenica, na kojoj su pravili ljetne sjene i nosili vodu na ramenu. Danas, četiri od tih parcela prepisane su na Republiku Srpsku. Bez mogućnosti žalbe. Bez prava na drugostepeni postupak. Bez obavještenja. Bez pitanja. Kao da nikada nisu postojali.
I Adil nije usamljen. Imovina Muškija Begića, Ramiza Gradaščevića, Saliha Mehmedovića, Azema i Amela Ejubovića — sve je metodično preknjiženo na entitet. Neki su ostali bez kuća, neki bez oranica, neki bez voćnjaka, a neki — bez svih uspomena na svoje postojanje.
Znate li šta to znači?
To znači da nakon što su pobijeni, nakon što su im kosti razbacane po sekundarnim grobnicama, nakon što su preživjeli godinama živjeli kao prognanici, sada ti isti Bošnjaci više nemaju ni zemlje na kojoj će jednog dana biti ukopani. Ne mogu se vratiti na dedovinu, jer te dedovine više nema. Papir kaže: „Vlasništvo Republike Srpske.“
Bivši načelnik Srebrenice Abdurahman Malkić i njegov brat imali su 26 dunuma zemlje. Danas pola toga „navodno“ pripada entitetu. Kažu: „Republika Srpska osporila vlasništvo.“ Po kojem zakonu? Po kojem moralnom kodeksu? Po kojem božijem ili ljudskom pravu? Nema odgovora. Samo šutnja.
A Sarajevo?
Federalni političari? Bošnjački lideri? Zastupnici u Parlamentu BiH? Ministarstva? Niko da digne glas. Niko da stane pred RUGIP, pred Sud BiH, pred Vijeće ministara, pred OHR i pita: „Šta to radite ljudima koji su preživjeli genocid?“ Niko da organizuje protest. Niko da pokrene međunarodni arbitražni postupak. Niko da traži hitnu intervenciju. Jer je lakše voditi besmislene TV-duele i brojati lajkove na društvenim mrežama, nego otići u Srebrenicu i pogledati čovjeka kojem su danas prepisali djedovinu na ime entiteta nastalog na genocidu.
A međunarodna zajednica?
Ista ona koja je 1995. povukla svoje snage iz Potočara da ne gledaju kako muškarce i dječake odvajaju i odvode u smrt — danas nijemo posmatra kako ti isti preživjeli ostaju bez posljednjih ostataka dostojanstva.
I nemojte se zavaravati:
Ovo nije administrativna greška. Ovo nije „tehnička harmonizacija podataka.“ Ovo je nastavak genocida, rafinirani oblik istrebljenja. Umjesto rafala — pečat. Umjesto rovova — katastarska evidencija. Umjesto kamiona za odvoz tijela — komisije za izlaganje nepokretnosti.
I to sve pod plaštom „legalnosti“, u državi u kojoj isti ti ljudi sjede u Predsjedništvu BiH, u Vijeću ministara, drže budžet, određuju zakone i koriste međunarodni okvir kako bi — pred očima svijeta — obavili posao koji Mladić nije stigao.
Kada vam otmu zemlju na kojoj vam leže mrtvi, kada vam izbrišu kuću u kojoj ste se rodili, kada vam prepišu grobove na ime entiteta koji je tu istu zemlju natopio krvlju vaše porodice — a vi šutite — onda vam ostaje samo jedno pitanje: Jesmo li mi uopšte narod, ili samo statistički višak koji čeka svoj red?
Ako im sada ovo prođe, ako ovo ostane bez pobune, bez odgovora, bez blokade institucija, bez međunarodne tužbe — vjerujte da će doći po mezarje. Preknjižit će i Potočare. Jer ko ti može garantovati mezar, ako nemaš pravo ni na svoju zemlju?
Na osnovu svega ovoga što se desilo i što se dešava donosimo vam pismo, neka se pamti i neka se čita — pismo koje sin piše ocu ukopanom u Potočarima, onom što su mu uzeli i zemlju i kuću, i ponos i državu:
***Babo moj,
*Evo ti pišem s kamena na kojem si sjedio. Nema više ni kuće, ni onog oraha pod kojim si zasp'o zadnju noć prije nego što su te odveli. Nema ni ovaca, nema ni moga brata, a nema više ni zemlje koju si rukama kop'o. Kažu — nije naša. Na papiru, babo, nema tebe. Na papiru, nema mene. Na papiru, nema naše krvi. Na papiru, ovo pripada njima.
*Sinoć su mi rekli da su prepisali deset dunuma tvoje zemlje na ime Republike Srpske. I kad sam rekao da je to tvoja, i dedina, i didova, rekli su mi: "Tako piše, de sine potpiši ovdje."
Nisam potpis'o, babo. Al' šta mi vrijedi kad su već napisali da nismo ovdje. Da nismo nikad ni bili. Kažu da su to uzurpirane parcele. Da smo mi uzurpatori, a oni vlasnici. Oni koji su ti pucali u potiljak. Koji su me gledali kad sam kao dijete bjež'o kroz šumu. Sad su oni vlasnici tvoje zemlje, tvoje kuće, tvojih kostiju.
Znaš babo, najviše boli što mi niko ne pomaže. Oni gore u Sarajevu šalju delegacije na komemoracije, slikaju se pored tvojih kostiju, polažu cvijeće, a dok se kamere ugase — prodaju zemlju onima što su te ubili. Babo, nema više ni države. Nema više ni naroda. Samo mezarja i šutnja. A najviše boli, babo, što me pitaju zašto ne prodam zemlju i odem. Kako da prodam ono što je tvoja krv napojila? Kako da odem, a ti da ostaneš sam?
Nemam ti više šta napisat'. Samo sam htio da znaš, ako ti duša luta iznad ovog kraja, da je tvoja zemlja sad njihova, ali tvoje kosti još nisu. I neće dok sam ja živ. Ako treba, babo, ostaću ovdje sam da čuvam i tvoj mezar i tvoju zemlju. I da šutnju prekinem. Jer predugo šutimo. I predugo nas ubijaju bez metka. Papirima. Pečatima. Zakonskim lažima.
I oprosti što nisam bolji sin. Volim te, babo moj, dok me ne pokriju ovim istim kamenjem.
Tvoj sin, koji još hoda tvojom zemljom,a ne zna dokle će.
Ovo nije vijest. Ovo je sramota. Naša. I vaše djece.
