Dok se Sarajevom i ostatkom Bosne i Hercegovine još uvijek širi miris nezakopanih istina, u kasarni “Kozara” u Banjoj Luci danas je upriličena sramotna, uvredljiva i antidejtonska svečanost pod okriljem takozvanog “Dana Vojske Republike Srpske”.
U režiji Milorada Dodika i njegovog političkog hora, a pod šutljivim pokroviteljstvom države kojoj se svakodnevno ruši temelj, entitetski vrh proslavio je vojsku koja je odgovorna za najteže zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata — uključujući genocid u Srebrenici.
Dok su širom BiH hiljade majki, očeva, sestara i braće ostali bez grobova svojih najmilijih, dok su mezarja puna djece ubijene snajperima s brda iznad Sarajeva, i dok se još uvijek ekshumiraju kosti žrtava iz Prijedora, Zvornika i Višegrada — u srcu Oružanih snaga BiH, u vojnoj kasarni koja bi trebala služiti svim građanima ove zemlje, organizuje se slavljenje vojske koja je te zločine počinila.
Dodik, Cvijanović, Višković, Stevandić, Goganović, Knežević i Maksimović danas su stajali pod istom zastavom pod kojom je počinjen genocid. Nije to bio parastos, niti komemoracija. Bio je to akt inata, političke agresije i poniženja institucija države Bosne i Hercegovine. Službeni karakter svečanosti nije mogao prikriti njenu pravu prirodu — ovo je bio sahranjeni pokušaj demilitarizacije i jedinstva BiH, prekriven šinjelom zločinačke nostalgije.
Uprkos zabrani ministra odbrane BiH Zukana Heleza, koji je jasno naredio da se u vojnoj kasarni ne smije isticati entitetska ikonografija i vojna tradicija koja veliča razjedinjenje države, Republika Srpska je danas poručila: “Ne priznajemo vas. Ne priznajemo ovu državu. Ova kasarna je naša.” I, istina, činilo se da niko to nije ni pokušao osporiti.
Ni SIPA, ni OS BiH, ni međunarodni akteri — niko nije spriječio militantni folklor u kojem se slavi VRS, vojnu formaciju čiji su komandanti presuđeni za genocid, zločine protiv čovječnosti, masovna silovanja, protjerivanja i ubistva hiljada civila. U kakvoj to državi osuđena ideologija može marširati pod zastavom “zakonitosti”?
Vojska Republike Srpske, formirana 12. maja 1992, nije bila regularna vojska — ona je bila udarna pesnica projekta Velike Srbije. Bila je odgovorna za protjerivanje nesrpskog stanovništva, sistematsko silovanje žena, logore smrti i, konačno, genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Danas, ta ista vojska se pokušava oprati kroz institucije Oružanih snaga BiH, putem tzv. Trećeg pješadijskog puka koji njeguje “vojnu tradiciju” VRS — kao da je riječ o slavnoj borbi za slobodu, a ne o ratnim pohodima u kojima su masakrirane čitave zajednice.
Svi oni koji su danas stajali u kasarni “Kozara” nisu samo slavili vojnike — slavili su ideologiju. Slavili su presuđene zločince. Slavili su državu koja nikada nije smjela nastati. I ono što je najopasnije: poslali su poruku da su spremni da ponovo obuću čizme iz devedesetih. Poruku da BiH nije ni jedinstvena, ni nezavisna, ni zaštićena. Poruku da entitet ima svoju vojsku — ako ne na papiru, onda svakako u duši, uniformi i ikonografiji.
Gdje je sada Visoki predstavnik Christian Schmidt? Gdje su ambasade koje se oglašavaju na svaki mig u vezi Izbornog zakona, a šute kada se slavi vojska genocida? Gdje je reakcija NATO predstavnika u BiH? Ako kasarna Oružanih snaga BiH može biti pretvorena u hram entitetske vojske, šta je sljedeće? Možda povratak četničkih formacija pod izgovorom “kulture i tradicije”?
Država koja se ne brani — ne postoji. A Bosna i Hercegovina danas nije branila ni svoju čast, ni svoje institucije, ni svoje mrtve.
