Kada su se pojavili najnoviji izvještaji o hapšenju osoba u akciji "Black Tie 2", Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova i lider Naroda i pravde, nije mogao da se suzdrži od javne osude pravosudnog sistema.
Njegova reakcija bila je savršeno orkestrirana: optužbe o političkom uticaju, manipulaciji i skandaloznom pokušaju da se poveže sa kriminalnim kartelom. Zvuči poznato, zar ne? To je isti recept koji je Milorad Dodik primijenio kada su pravosudne akcije počele kucati na vrata njegovih vlastitih kadrova.
Konaković, sa svojom strategijom "ruke preko usta" prema pravdi, slika se kao borac za pravdu dok istovremeno koristi iste trikove kao i Dodik, koji je odavno postao sinonim za kontrolu i korupciju. Njegove izjave o "klasičnom miješanju politike u pravosuđe" ne odražavaju ništa osim politike koju su oni sami sprovodili. Nema tu nikakvih koincidencija – ovo je savršena ilustracija režimskih igara na visokom nivou.
Političke teorije i praktične manipulacije
SNSD je odmah reagovao, stajući u odbranu svojih "nevinim" kadrova, tvrdeći da je hapšenje samo pokušaj da se naruši njihov integritet i da se potkopa izborni rezultat. Na sličan način, Konaković optužuje pravosudne organe za politizaciju, nazivajući akcije "Black Tie 2" političkom igrom. Sve to, naravno, dolazi iz usta ljudi koji, kada su na vlasti, odmah zaborave na pravdu i zakone koje tvrde da poštuju.
U ovoj igri, prava istina je da pravosudni sistem u BiH postaje žrtva političkih manipulacija, bez obzira na to koji režim je na vlasti. Dok Konaković i Dodik koriste isti vokabular – od "miješanja politike u pravosuđe" do "diskreditacije pravosudnog sistema" – jasno je da obojica obožavaju slobodu pravde samo kada se ona usmjerava protiv njihovih političkih protivnika. Kada je riječ o "njihovim" ljudima, pravosudni sistem postaje instrument mučenja i diskreditacije.
Dodik: Dino Konaković sve više liči na estradnog menadžera
Kao što Dodik vodi Republiku Srpsku u okvire totalitarizma, tako i Konaković koristi sličan obrazac, ali u svom izdanju. Njegov "američki" fasadni pristup ne može sakriti da je on samo druga strana iste režimske kovanice. Kada pravosudne akcije dođu po "njihove," dolazi do pravog šou-a: optužbe, lažne optužbe, medijski spin i sve ostale tehnike koje su zasigurno poznate onima koji su podložni ovim režimskim taktikama.
Čini se da su Dodik i Konaković u savršenom ritmu – samo što su njihovi refreni različiti. Dok je Dodik poznat po svom autoritarnom stilu, Konaković, iako na prvi pogled sličan "demokratiji", koristi iste metodologije kada su u pitanju zaštita vlastitih interesa. Kada je riječ o Konakoviću, pravosudne institucije su neovisne samo ako su u njegovoj korist, a sve što odstupa od tog narativa smatra se političkom igrom.
Ova sinergija između Konakovića i Dodika ukazuje na to da je politička scena BiH, u svojoj osnovi, samo zamjena jednih režimskih figura za druge, sve u cilju očuvanja vlasti i zaštite svojih kadrova od pravde. Ako smo nešto naučili iz ove borbe između dva "suparnika", to je da su obe strane sklonije očuvanju vlastitih interesa nego promovisanju pravde i demokratije.
Pravosudna igra i političke maskare
Konaković i Dodik su svjetlosni signali za razumijevanje pravog stanja u BiH. Dok se njihovi govori razlikuju u tonu, njihova praksa je jednaka: zaštita vlastitih interesa i destrukcija pravosudnog sistema kada se okrene protiv njih. U tom smislu, politička scena BiH ostaje kao mračna arena u kojoj se igra isti stari rukopis, samo s novim likovima na pozornici.
U konačnici, dok se ove političke igre nastavljaju, građani BiH ostaju zakovani za nepravdu i korupciju, dok su lideri zauzeti svojim kazalištem politike i manipulacijama. Ako zaista postoji neko svjetlo na kraju tunela, trenutno se čini da je samo još jedna iluzija u ovom beskonačnom političkom mraku.
