Dok javnost u Srbiji i dalje raspravlja o “Lex specialisu” kojim se porodici bivšeg američkog predsjednika obećava kompleks ruševina nekadašnjeg Generalštaba u centru Beograda, paralelno se odvija mnogo važnija politička drama — ona u kojoj Milorad Dodik, po svemu sudeći, preuzima ulogu koju je godinama ljubomorno čuvao Aleksandar Vučić.
Dok Vučić balansira između Moskve, Bruxellesa i Washingtona, Dodik je, kako tvrde izvori iz diplomatskih krugova, iznenada preuzeo inicijativu i nastupio samostalno u Washingtonu. Taj potez, kažu, ostavio je Vučića “zatečenim” — jer je, prvi put, neko izvan Beograda diktirao tempo regionalne politike.
U trenutku kada Srbi sa Kosova napuštaju svoje domove, a Beograd pokušava smiriti međunarodni pritisak, Dodik igra sasvim drugu igru. On je, kako se navodi, iskoristio trenutak promjene tona američke administracije prema BiH i pokušao se pozicionirati kao sagovornik Washingtona, dok Vučić – za razliku od Aleksandra Vulina – ostaje zapanjujuće tih.
U Sarajevu njegov potez nije dočekan s oduševljenjem, ali je izazvao više pitanja nego odgovora. U političkim krugovima sve se češće spominje da je “skidanje američkih sankcija” imalo svoju cijenu. Šta je Dodik ponudio zauzvrat? Spekulacije idu toliko daleko da se pominje mogućnost ubrzanog puta BiH ka NATO-u – opcija koja je donedavno bila anatema u političkoj retorici Republike Srpske.
Oni koji prate Dodikovu karijeru podsjećaju da ovo ne bi bio prvi put da se “okreće po potrebi”. Još 2007. godine, Dodik je otvoreno koristio termin “genocid u Srebrenici”, govorio o važnosti euroatlantskih integracija i predstavljao se kao “projekat Zapada” u postdejtonskoj BiH. Danas, kada se na Washington vraća kao “čovjek koji može riješiti problem”, sve više analitičara zaključuje da se Dodik možda samo vraća na svoja fabrička podešavanja.
Istovremeno, Dodikovi potezi sve više imaju odjek i u Moskvi — ali ne onakav kakav bi se očekivao. Naime, formiranje ogranka Ruskog istorijskog društva u Beogradu, na čijem čelu se našao Aleksandar Vulin, tumači se kao pokušaj Kremlja da zadrži uticaj “preko Beograda”, dok Dodik iz Banjaluke gradi mostove prema Washingtonu.
U toj igri Beograd više ne izgleda kao centar političke moći, već kao usputna stanica između dva svijeta – američkog pragmatizma i ruskog strpljenja.
Pitanje koje sada visi u zraku glasi: koliko daleko je Dodik spreman ići? Ako je američko “pomilovanje” došlo s političkim uslovima, BiH bi se uskoro mogla naći pred najvećom geopolitičkom promjenom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Uskoro se očekuje i novi američki zakon o Zapadnom Balkanu – Western Balkans Democracy and Prosperity Act – koji bi mogao definisati konture budućih odnosa Washingtona s Banjalukom, Beogradom i Sarajevom.
A do tada, ostaje samo hladna poruka koja kruži među diplomatama: “Glava je na panju, i kada je glava na panju – sve je u igri.”
