Ako postoji neki oblik političko-administrativnog trilera u domaćoj produkciji, Darko Ćulum upravo snima njegov nastavak, i to bez režisera, scenarija, pa čak i – formalnog razrješenja.
Jer, kako stvari stoje, Ćulum je istovremeno i direktor SIPA-e i savjetnik u MUP-u RS, što je, priznali mi to ili ne, dostojno jednog skromnog Oskara za dvostruku ulogu u najapsurdnijoj institucionalnoj tragikomediji godine.
Naime, gospodin Ćulum je 18. marta ove godine (službeno) podnio ostavku na mjesto direktora SIPA-e, ali po svemu sudeći – samo pred sobom. Ministarstvo sigurnosti BiH, koje bi trebalo biti krovna institucija odgovorna za ove stvari, o tome nije dobilo ni zvaničan dopis, ni dimni signal, ni goluba pismonošu. A kamoli formalno razrješenje. Dakle, čovjek je otišao, a nije otišao. Pojavio se na novom poslu, a da sa starog nije ni nestao. Bosanskohercegovačka verzija kvantne fizike.
Ali to nije sve! Ostavku je dao – bez obrazloženja. Čovjek jednostavno odlučio: „Neću više biti direktor, idem da budem savjetnik“, i to u MUP-u RS, gdje su ga dočekali kao heroja. Direktor policije i ministar mu poželjeli toplu dobrodošlicu, dok u Sarajevu niko nije znao ni da je otišao, ni gdje je otišao, ni da li se više vraća. Iako mediji već pišu o njegovom novom angažmanu, Ministarstvo sigurnosti stoji zbunjeno poput gosta koji je došao na svadbu, a zatekao sahranu.
Zbog čega je dao ostavku? Niko ne zna. Da li je razriješen? Formalno – nije. Da li i dalje prima platu u SIPA-i? Vrlo moguće. Da li istovremeno prima i onu u MUP-u RS? Ako jeste – čestitamo na finansijskoj multipraktičnosti. Da li se pojavio na poslu u SIPA-i? Pa, ne baš. U suštini, čovjek je nestao iz jedne institucije i teleportovao se u drugu, bez da je iko to formalno ovjerio ili registrovao.
Ministarstvo sigurnosti, očigledno pogođeno ovom institucionalnom paranormalnom pojavom, izradilo je čak i detaljnu informaciju o „stanju u SIPA-i“ koju su dostavili Vijeću ministara BiH. Ali – da bi dokument bio razmatran, mora se usvojiti dnevni red. A to nije bilo moguće, jer su ministri iz Republike Srpske rekli: „Ne može.“ I tako, dokument ostade nerazmatran, a Ćulum ostade – sve i ništa u isto vrijeme.
Da stvar bude još komičnija – u igru ulazi i disciplinska odgovornost. Naime, ako se držimo zakona, tri uzastopna dana neopravdanog izostanka sa dužnosti povlače za sobom mogućnost prekida radnog odnosa. Ali kako pokrenuti postupak protiv nekoga ko je, na papiru, i dalje direktor, ali istovremeno – savjetuje nekog drugog, negdje drugo? Na kraju, moguće je da će u historiji pravne prakse BiH, Ćulum ostati upisan kao prvi čovjek koji je disciplinski odgovoran što nije došao na posao koji je napustio, a s kojeg nije smijenjen.
U cijeloj priči, državni poslanik Jasmin Emrić postavlja pitanje: da li je Ćulum prekršio član 239. Krivičnog zakona BiH – neizvršavanje odluka Ustavnog suda? Pitanje za razmatranje, svakako. Ali još zanimljivije bi bilo pokrenuti inicijativu za izmjene zakona – da se konačno uvede termin za ovu pojavu: politička bilokacija. Tj. istovremeno obnašanje i neobnašanje funkcije. Možda čak i uvesti novu kategoriju državne službe: „savjetnik-duh“.
Dok se institucije međusobno dopisuju, vijećaju, i pokušavaju shvatiti šta se zapravo desilo, Ćulum uredno sjedi tamo gdje želi, radi ono što mu odgovara, a formalnosti? Pa, one su ionako samo preporuka u ovoj zemlji. I tako – Ćulum ostaje upamćen kao čovjek koji je napustio funkciju, ali je funkcija zaboravila da napusti njega.
A sve to u državi gdje je jedan sastanak bez kvoruma dovoljan da pravni poredak padne na koljena.
Sljedeća epizoda: hoće li Ćulum sam sebi pisati preporuke?
