Sarajevo – nekada simbol otpora, izdržljivosti i nade, danas je ogledalo urušenog političkog sistema koji građane drži u kandžama beznađa.
Klizišta prijete sa brda, otrovni zrak guši dolinu, a divlji vozači divljaju ulicama – ali sve je to sitnica u poređenju sa onim što se dešava iza zavjesa političkog teatra.
Kao glavni grad, Sarajevo bi trebalo biti uzor u regiji. Umjesto toga, ono je talac najgoreg oblika tranzicijske politike, gdje umjesto liderstva imamo predstavu nalik hrkljušu – popularnoj igri bez pravila. Na toj areni gledamo groteskne likove kako se međusobno nadmeću, dok publika, građani, u nevjerici posmatraju, negoduju i nerijetko ostaju zbunjeni. A iza te šarene zavjese? Korupcija, politička trgovina, izvlačenje javnog novca i licitiranje interesima.
Gradonačelnik ili ceremonijalna figura?
U središtu ovog političkog cirkusa nalazi se gradonačelnik Sarajeva – figura koja, budimo iskreni, više liči na protokolarnu maskotu nego na stvarnog predstavnika građana. Izabran? Ne. Nametnut? Da. U ovom klijentelističkom metežu, gdje su odluke unaprijed diktirane interesima stranaka, gradonačelnik nema moć. Njegove ovlasti svode se na formalnosti, dok stvarnu kontrolu drži Gradsko vijeće – institucija koja služi kao arena za obračune političkih špekulanata.
Ali hajde da budemo optimisti, makar na trenutak. Neki predlažu neposredne izbore gradonačelnika, vjerujući da bi to moglo donijeti promjenu. Na prvi pogled, zvuči kao privlačna ideja – birati direktno znači veći uticaj građana. No, zar Sarajevo nije već mnogo puta doživjelo da ad hoc rješenja završavaju još gorim ishodima?
Naša tišina, njihova sloboda: Kakvi smo to ljudi postali?
Cijena demokratije bez smisla Neposredni izbori za gradonačelnika značili bi veće troškove – izborni proces je skup, a da li bi donio stvarnu promjenu? Gradonačelnik čije ovlasti ostaju ceremonijalne ne može riješiti ključne probleme Sarajeva, od zagađenja do infrastrukturnog kolapsa. A šta ako izaberemo nekog ko je zaista sposoban, ali ga Gradsko vijeće blokira na svakom koraku? Zar to nije dodatni recept za frustraciju?
Ono što Sarajevo treba nije još jedna lutka koja će paradirati pod reflektorima, nego stvarna reforma sistema koji koči napredak. Građani Sarajeva – mi, vlasnici novčanika iz kojih se finansiraju ti političari – moramo konačno postaviti prava pitanja:
Da li želimo gradonačelnika sa stvarnim ovlastima?
Kako osigurati transparentnost i odgovornost?
Kako uključiti građane u donošenje odluka koje ih direktno pogađaju?
Javna rasprava o budućnosti Sarajeva nije opcija – to je imperativ. Vrijeme je da građani podignu glas, ne samo protiv trenutne vlasti, nego protiv cijelog sistema koji ih tretira kao pasivne posmatrače.
Pitanje je jasno: želimo li nastaviti biti taoci političkih manipulacija, ili ćemo se boriti za Sarajevo kakvo zaslužujemo? Grad koji će biti vođen u interesu građana, a ne političkih elita. Ako ne krenemo putem reformi i otvorenog dijaloga, ostat ćemo zarobljeni u ovom grotesknom hrkljušu, gdje je svaki potez unaprijed smišljen za korist sitnih špekulanata.
Vrijeme je da Sarajevo, grad sa najdužom opsadom u modernoj istoriji, pokaže da može preživjeti i opsadu političkih hijena.
