Sarajevo 2025. godine. Grad u srcu Evrope, kako se vole pohvaliti u turističkim brošurama i govoru političkih funkcionera, upravo je postao žarište bolesti koju bi u ozbiljnom društvu zvali reliktom prošlosti – leptospiroze.
I to ne jednog izolovanog slučaja, već epidemije koja se širi iz podruma u podrum, iz naselja u naselje, iz zaboravljenog zdravog razuma u čistu administrativnu apatiju.
A šta su uradili oni koji primaju platu da štite javno zdravlje? Apsolutno ništa.
Dvije godine – da, punih dvanaest mjeseci puta dva – u Kantonu Sarajevo nije provedena zakonom propisana sistematska deratizacija. Nema tendera, nema ugovora, nema budžetske stavke, nema brige. Umjesto da čuju škripu pacova i u njoj prepoznaju zvono za uzbunu, birokrate su se bavile formiranjem komisija, pisanjem izvještaja i planiranjem nečega za neka druga vremena, dok glodari bezbrižno paradiraju ispod kafića, zgrada i škola.
Ljudi danas obolijevaju jer su šetali uz riječicu, jer su ušli u vlastiti podrum, jer su živjeli u gradu u kojem su vlasti odlučile da im zdravlje nije prioritet.
Zar nije krajnje ironično i monstruozno da u 21. stoljeću, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, bolest koju najčešće povezujemo s prljavim vodama i tropskim predjelima, sada harca po Novom Gradu, Alipašinom Polju, Dobrinji, Ilidži, Hadžićima…? Nije voda iz vodovoda zaražena – jeste. Ali su zato poplavljeni podrumi puni fekalija, glodara, plijesni, vlažnosti i smrti. Svaka zgrada u KS sa starim, dotrajalim instalacijama i neuslovnim podrumima postala je nova epidemiološka bomba.
I tu dolazimo do suštine problema: nije ovo samo bolest. Ovo je simptom duboke i hronične sistemske truleži. Jer, ova epidemija nije samo rezultat lošeg vremena i kiša – ona je rezultat nečinjenja.
I šta je bilo dovoljno da se aktivira? Masovno obolijevanje mladih i radno sposobnih ljudi. Kad su prvi slučajevi prijavljeni u aprilu, da li su nadležni rekli: „Ovo je alarm“? Nisu. Nisu se ni potrudili da informišu građane o potencijalnim rizicima. Nema letaka. Nema obavijesti. Nema ni jedne ozbiljne kampanje. Nema ni priznanja da su zakazali.
A kad konačno priznaju, pokušaju problem sročiti kao neku slučajnost, kao „izolirani incident“. Govore o „urbanoj leptospirozi“, kao da je riječ o modernom, gradskom oboljenju koje je došlo sa Instagram filterima i zanatskim pivom. A zapravo je riječ o klasičnoj, zapuštenoj, nehigijenskoj katastrofi izazvanoj time što su institucije odlučile da jeftinije ispadne ignorisati problem nego ga riješiti.
Ovdje se više ne postavlja pitanje: „Zašto nije bilo deratizacije?“ Ne, pravo pitanje glasi: „Koliko ljudi treba da oboli da bi vlast reagovala?“ Ili još brutalnije: „Da li se deratizacija ne provodi jer pacovi ne smetaju političarima koji ne žive u stanovima sa poplavljenim podrumima?“
Građani Kantona Sarajevo, vi koji šetate pored kanalizacija u koje vlast ne ulaže, vi koji živite iznad podruma punih urina, fekalija i glodara, vi koji se liječite sami jer institucije šute – zapamtite ovo: niste oboljeli zbog prirode, nego zbog sistema. I ne, nećete se izliječiti antibioticima koliko vam treba radikalna politička promjena.
Jer leptospiroza je sada – naš kolektivni podsjetnik da smo predugo trpjeli vlast kojoj je zdravlje građana tek fusnota u excel tabeli.
