Na gradskom groblju Bare u Sarajevu danas je ispisana posljednja stranica jedne od najsnažnijih priča bosanskohercegovačke umjetnosti. Stotine građana, prijatelja, kolega i poštovalaca okupilo se kako bi odalo počast Josipu Pejakoviću – glumcu, piscu, bardu bh. pozorišta i neumornom hroničaru naše stvarnosti.
Pejaković, koji je preminuo u 78. godini života, ispraćen je u tišini i dostojanstvu, ali i uz emocije koje rijetki ljudi mogu probuditi u tolikom broju ljudi. Među prisutnima su bili i brojni poznati – muzičke, pozorišne i kulturne ličnosti koje su s njim dijelile scenu, mikrofon, vrijeme, prostor, život.
U oproštajnoj koloni našli su se Dino Merlin, Mladen Vojičić Tifa, Hanka Paldum, Gradimir Gojer, Damir Imamović, Nihad Alibegović, Tarik Džinić, Adin Hebib, Faruk Hadžibegić, Šuki Planjanin, Jasminka Šipka... Gradonačelnik Sarajeva Samir Avdić takođe je prisustvovao ispraćaju, odajući počast čovjeku koji je bio mnogo više od glumca – bio je svjedok, kritičar i zaštitnik duha Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Oni koji nisu mogli biti tu, poslali su riječi, poruke, cvijeće. A oni koji su stigli iz daleka – iz drugih gradova i država – učinili su to iz jedne jednostavne potrebe: da posljednji put pogledaju u pravcu čovjeka koji je znao pogledati u dubinu svih nas.
Članovi porodice Pejaković objavili su oproštajnu poruku u kojoj su kazali da je Josip “pošao negdje”, ali da će se okupljenima “posljednji put osmjehnuti prije nego se sasvim izgubi na Barama”. Jednostavna, dirljiva rečenica koja para srce i ujedno rezimira sve ono što je Josip Pejaković ostavio iza sebe – osmijeh, suzu, riječ, misao, scenu, borbu, trag.
Rođen 1948. godine u Travniku, Pejaković je prve korake obrazovanja napravio u rodnom gradu, da bi kasnije u Sarajevu završio Dramski studio pod mentorstvom Kaće Dorić i Josipa Lešića. Diplomirao je ulogom Tuzenbaha u Čehovljevim "Tri sestrama", a svoju karijeru izgradio na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo gdje je ostvario više od 50 premijernih uloga. Bio je i direktor Drame NPS od 2001. do 2003. godine.
Igralo ga je Sarajevo, ali i cijela zemlja. U predstavama poput “Hasanaginice”, “Omer-paše Latasa”, “Hamleta u selu Mrduša Donja”, “Fistikovih šejtanluka” i “Principa Gavrila”, bio je uvijek autentičan, moćan i nezamjenjiv. Njegove monodrame, poput “Oj, živote” i “On meni nema Bosne”, ostale su urezane u kolektivnu svijest naroda koji se uvijek u njima prepoznavao – i plakao i smijao.
Dobitnik je najprestižnijih nagrada: Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, nagrade ZAVNOBIH-a za životno djelo, nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH. Iza nagrada, stajao je rad, autentičnost, hrabrost i – ne manje važno – ljubav prema domovini, narodu, istini i umjetnosti.
Josip Pejaković nije bio samo umjetnik – bio je institucija. Bio je refleksija vremena i savjesti. Bio je glas svih koji su ostajali nijemi. Svojim riječima, likom, glasom i scenom, govorio je ono što mnogi nisu smjeli ni pomisliti. Bio je hroničar života, čuvar identiteta, sanjar i buntovnik, pjesnik i borac.
Danas je otišao. Ali samo fizički. Jer likovi koje je stvorio, riječi koje je izgovorio i emocije koje je izazvao – ostaju zauvijek.
I zato, dok ga je Sarajevo ispraćalo tiho, jedno je sigurno – Josip Pejaković neće biti zaboravljen. Nikada.
Zauvijek ostaje tamo gdje je i bio – u pozorištu naroda.
