Na dan kada grad šuti, a nebo nad Sarajevom spušta pogled pun tuge i bola, građani, preživjeli roditelji, prijatelji, komšije i svi oni kojima je savjest još uvijek živa, okupljaju se ispred Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva.
Svaka ruža, svaka suza, svaki uzdah što se prolomi između granitnih ploča na kojima su uklesana imena – predstavlja tiho svjedočanstvo nepravde koju historija još uvijek nije ispravila.
Petog maja, Dan žalosti u Kantonu Sarajevo, ne obilježava samo još jedan tužni datum iz kalendara rata. On nosi sa sobom sjećanje na 1.601 dječiju sudbinu koje su zauvijek prekinute u granatama, snajperskim hicima, bombama i rafalima – u igri, na putu do škole, u naručju roditelja, dok su sanjali snove koje nikada neće imati priliku ostvariti.
Opsada Sarajeva, najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji, nije bila samo vojna blokada. Bila je sistematski pokušaj da se slomi duh jednog naroda, da se izbriše identitet jednog grada, i da se djeca – simboli budućnosti – stave na nišan kao ratni plijen. Od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, više od 11.500 građana Sarajeva ubijeno je pod kišom granata i mecima sa okolnih brda. Među njima – 1.601 dijete.
To nisu samo brojevi. To su životi. To su dječiji osmijesi koji su nestali u trenu. To su neispričane bajke, neizgovorene riječi, zagrljaji koji nikada nisu stigli. To su sveske koje su ostale nedovršene, igračke koje su zauvijek ostale na mjestima gdje su pale prve granate. To su pitanja koja i danas odzvanjaju Sarajevom: Zašto? Kako je moguće da se svijet okrenuo glavu dok su djeca umirala? Gdje je pravda?
Polaganjem cvijeća i prisustvom građana, roditelja, ali i delegacija iz drugih gradova i država poput Skoplja, Budve i Novog Pazara, Sarajevo danas šalje poruku: Nećemo zaboraviti. Ali još snažnije od cvijeta i govora, odzvanja tišina roditelja koji i nakon tri decenije traže odgovore. Ko je pucao u njihovu djecu? Ko je komandovao? Zašto ni danas nema presuda za većinu ovih ubistava? Koliko još godina treba da prođe da bi se nepravda nazvala pravim imenom?
Opsadu Sarajeva izvele su snage Vojske Republike Srpske, uz podršku jedinica tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Tokom 1.425 dana, Sarajevo je bilo pretvoreno u logor pod otvorenim nebom. Djeca nisu bila kolateralna šteta – ona su bila ciljevi. Snažna, zločinačka namjera da se ubije ne samo sadašnjost, već i budućnost jednog naroda, nije nikada u potpunosti procesuirana pred međunarodnim ili domaćim sudovima.
Dok institucije polažu vijence i izgovaraju govore, roditelji nose svoje rane, svaki dan. Neke majke i očevi su umrli ne dočekavši istinu. Neki još dolaze svakog maja, držeći fotografije svoje djece, kao da još uvijek traže da im neko kaže da to nije istina, da to nije moguće.
No, istina je brutalna. I danas, 2025. godine, Sarajevo se bori ne samo s posljedicama rata, već i s tišinom pravde. Nema dana žalosti u cijeloj državi. Nema zvanične presude koja bi obuhvatila razmjere ovog zločina. Nema međunarodne kampanje, nema dokumentarnog serijala, nema ni izvinjenja. Samo šutnja. I 1.601 ime koje i dalje čeka da ga neko pročita – ne kao broj, već kao neprežaljeni život.
Obilježavanje ovog datuma zato nije samo simbolika. To je vapaj da se zločin ne zaboravi. Da se istina zapiše. Da historija prestane biti puki broj stranica, već da postane opomena budućim generacijama. Jer, ako zaboravimo ubijenu djecu Sarajeva – zaboravit ćemo i sebe.
Neka vječno žive u našim srcima. Jer njihova imena nisu uklesana samo u kamen. Ona su urezana u dušu ovog grada.
