U Sarajevu, gradu čiji zrak tokom zimskih mjeseci postaje toksičan, a čije ulice zatrpava sve veći broj zgrada, urbanističko planiranje djeluje poput napuštene građevinske parcele: bez reda, vizije i poštovanja prema osnovnim principima zaštite zdravlja i okoliša.
Suočeni s prekomjernom gradnjom i zagađenjem, građani glavnog grada Bosne i Hercegovine suočavaju se s gradom koji doslovno postaje neprepoznatljiv pod teretom arhitektonskog haosa. Neboderi niču poput gljiva poslije kiše, a jedini plan koji se provodi izgleda kao „plan maksimalnog profita“, bez obzira na dugoročne posljedice po građane i okoliš.
Grad na rubu ekološke krize
Problem zagađenja zraka u Sarajevu već godinama nije tajna. Zimi, kada inverzija zadrži smog nad gradom, Sarajevo postaje jedan od najzagađenijih gradova u svijetu, a građani bivaju prisiljeni da dišu otrovan zrak. No, umjesto da vlasti ovaj alarmantni problem postave kao prioritet, one su odabrale put „vertikalne ekspanzije“. Odluke o gradnji nebodera donose se gotovo nasumice, ne poštujući čak ni osnovne ventilacione koridore koji su ključni za prirodnu cirkulaciju zraka u gradskom tkivu.
S obzirom na to da Sarajevo već ima teške industrijske zagađivače, upotrebu fosilnih goriva za grijanje, neefikasnu regulaciju saobraćaja i sve veći broj motornih vozila, situacija sa zagađenjem zraka postaje nepodnošljiva. Dodajmo ovome i najnovije klimatske fenomene poput temperaturne inverzije, i Sarajevo postaje tempirana ekološka bomba. Ipak, vlasti su dopustile da se sve veći broj visokih zgrada gradi upravo u ventilacionim koridorima, što je udar na zdravlje i sigurnost svih građana.
Pravni vakuum i urbano naslijeđe u opasnosti
Prema Zakonu o zaštiti zraka, Sarajevo je već do 2018. trebalo imati potpunu studiju o mikroklimatskim uslovima, koja bi definirala granice i ograničenja u pogledu urbanističkog razvoja. Tek 2020. objavljena je prva studija, ali ona, prema mišljenju stručnjaka, nije bila ni blizu dovoljno obuhvatna. Zbog političkih odluka, prethodna ograničenja za gradnju visokih zgrada su ukinuta, čime se stvorio pravni vakuum u kojem gradnja ide praktično „na slobodu“. Grad se oslanja na regulacioni urbanistički plan star četiri decenije, iz 1986. godine, dok su brojni načelnici sada u poziciji da ne mogu odbiti zahtjeve za građevinske dozvole, budući da ne postoje konkretna zakonska ograničenja za visoku gradnju.
Glas stručnjaka se guši
Stručnjaci, ukazuju na katastrofalne posljedice zanemarivanja temeljitih studija i planova. Oni ističu da nedavna studija o ventilacionim koridorima nije obuhvatila sve relevantne aspekte urbanog prostora. Upozorava na to da su potrebni multidisciplinarni pristupi koji uključuju arhitekte, sociologe i urbaniste kako bi se grad spasio od haotičnog rasta. Njeno mišljenje dijeli i većina urbanista, koji predlažu hitan moratorij na gradnju dok se ne usvoji novi, sveobuhvatni urbanistički plan.
Kome koristi ovaj haos?
Sve ovo dovodi do osnovnog pitanja: za koga se ovaj grad zapravo gradi? Sarajlije svakodnevno osjećaju posljedice nemara i pohlepe onih koji odlučuju o sudbini grada. Umjesto da se ulože napori u zaštitu zdravlja stanovništva i očuvanje prirodnog ambijenta, Sarajevo postaje poligon za najgore primjere nekontrolisane urbanizacije u regionu. Građani se guše, zrak je sve zatrovaniji, a zakoni i regulacije su zastarjeli ili namjerno zanemareni.
Kao grad koji se nalazi na ivici ekološkog kolapsa, Sarajevo mora zaustaviti ovu nekontrolisanu gradnju, a vlasti konačno moraju donijeti odgovorne odluke.
