Pod Bistrikom, kraj džamije hadži Sulejmana Čokadžije, nalazi se turbe Jedileri, nadaleko poznato kao Turbe sedam braće.
U posjetu dolaze građani iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz regije. Upute molitvu, zažele želju, ili samo prouče da olakšaju dušu. Običaj je da se posjećuje petkom.
Često se posjećuje i u mubarek danima, danima ramazana.
Sam naziv turbeta potiče od turskih riječi "yediler turbesi" što znači "turbe sedmorice". Tu su mezari nevino ubijenih. Braća po tragičnom završetku.
Priča o nastanku Turbeta sedam braće seže još do doba sultana i osmanske vladavine u Bosni.
Jedan odani vojnik Sultana Fatiha Mehmeda, inače šejh, zatražio je da se demobiliše jer je zašao u godine i nije više bio za vojnika, izrazivši želju da se nastani u današnjem Sarajevu. Sultan mu je odobrio, a za tu dugogodišnju službu dao mu u vlasništvo zemljište od današnje Latinske ćuprije do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka. Taj kompleks zemljišta narod je prozvao Šehove dugonje ili Šehove duge njive. Kada je šejh preselio na ahiret ukopali su ga na kraju njegovih njiva. To je prvi mezar.
U to vrijeme nastala je Halvetijska tekija (danas nova zgrada IZ neposredno prije turbeta) te preko puta gradske uprave sudnica (menkema) i gradska blagajna, te prva manja vojna postaja.
Kako je nastalo turbe
Desilo se u to vrijeme, godine 1494. , da je neko pokrao sarajevsku blagajnu, a u isto vrijeme u grad su došla dva sejahina (putujuća derviša). Nepoznati, stranci, neugledni vanjštinom, svakako siromašni učinili su se vlastima sumnjivim i na njih je pala sumnja za krađu. Sva njihova pravdanja i dokazivanja da su nevini kod lokalnog kadije, uske pravničke pameti, nisu urodila plodom. Osuđeni su i pogubljeni.
Neposredno po pogubljenju došao je jedan tatar (tadašnji poštar) donijevši vijest da su u Čajniču uhvaćeni lopovi koji su pokrali sarajevsku blagajnu.
Šejh susjedne tekije posredovao je da se pokopaju “počasno” pored sultanovog vojnika, jer su nevino ubijeni, te da imaju status šehida.
Opet nakon dužeg perioda turbe će biti kompletirano sa nova četiri, takođe mazluma (nevino ubijena). To su bila četiri bega iz Posavine. Iz Bosanskog broda, Šamca, Orašja i Dervente i imali su zaduženje da motre pokrete austrijske vojske preko Save, te ako primijete dojave kako bi se organizovao otpor. Ali dojava je izostala kada je princ Eugen Savojski 1697. godine prešao Savu, prodro do Sarajeva i zapalio ga. Po smirenju situacije begovi su pozvani u Sarajevo na odgovornost.
Begovi su dokazivali da to nije bila izdaja jer je pomenuti princ, duboko u Austriji (Savoji) spremao vojsku za vojni udar. Noću je s vojskom prešao Savu, na nenadanom mjestu i za svega 4-5 dana stigao u Sarajevo. Osmatranjem se nije moglo ništa znati. Nije uvažena odbrana te su zbog toga pogubljeni. Imam džamije i šejh tekije posredovali su da se ukopaju pored ranije ukopana dva mazluma.
Tako je nastao kompleks Jedileri, sedam braće po udesu, a ne po krvi.
Narod vjeruje u olakšanje
Narod je od tada do danas turbe poštivao, posjećivao, učio fatihe, pa i murade (molitve za ostvarenje želje), uz male dobrovoljne priloge kojim se turbe i džamija održavala.
Brojna narodna vjerovanja vezana su za ovo mjesto. Jedno od najpoznatijih je vjerovanje da će biti uslišene molitve onome koji, krenuvši od vrata, rukama dodirne svaki prozor te ubaci nešto novca i izgovori molitvu.
Predanja govore da je uvriježeno pravilo da se, nakon ubacivanja novčića u proreze na vratima i prozorima i izgovorenih molitvi, ne treba vraćati istom stranom ulice.
Takođe, da po povratku treba osluškivati koje će prve riječi izgovoriti slučajni prolaznici, te da se u tim riječima krije poruka za posjetioca ili odgovor na pitanje.
Današnji izgled turbeta je zadužbina bosanskog valije Sulejman-paše Skopljaka koji je 1815. godine naredio da se ovo mezarje ogradi zidom sa sedam prozora.
Ugledni Guardian BiH posvetio emotivnu reportažu: Ovo je zemlja ljepote i slomljenog srca
Nekada je u blizini turbeta bila tekija koja je nastala postupno. U početku je bila samo prostorija za čuvara turbeta. Jedilersku tekiju, nakšibendijskog reda, osnovao je Sejfulah Iblizović 1879. godine.
Godine 1865. šejh Sejfulah Iblizović, završivši nauke u Carigradu i vrativši se u svoje mjesto, preuzima dužnost čuvara turbeta. Tu počinje sa zikrom.
U popisu islamskih vjerskih objekata iz 1933. godine kaže se da jediler tekija pripada nakšibendijskom redu.
Pretpostavlja se da je jedilerska tekija, privremeno, prešla od nakšibendijskog na halvetijski red u kasnom XIX stoljeću.
Tekija je postojala sve do 1937. godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa.
