Uprkos višemjesečnim špekulacijama, zlobnim jezicima i navodno pouzdanim informacijama iz diplomatskih krugova, Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, ipak ne ide nigdje.
Ostaje tu, kako sam kaže, „dok ne ispuni svoj mandat“ – premda se sve više čini da ga ni narod ni politika više ne žele. Njegov ostanak u BiH nije rezultat široke podrške, već posljedica političke inercije i pozicije koja sve više liči na vlast bez odgovornosti, a sve manje na međunarodnu garanciju mira i stabilnosti.
Iako su mu donedavno brojni iz sarajevskih političkih i nevladinih krugova klicali, danas vlada zlokobna tišina. Lideri takozvane sarajevske "trojke" – Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto – kao da su u zemlju propali. Nema izjava, nema podrške, nema ni blagog negodovanja. Muk. Jedini koji je imao političke hrabrosti reći nešto u Schmidtovu odbranu bio je Ramo Isak, federalni ministar unutrašnjih poslova, poručivši da linč koji se vodi protiv visokog predstavnika može imati ozbiljne posljedice po bošnjački narod. I to je sve. Svi ostali – uključujući i mnogobrojne aktiviste i NVO sektor koji se godinama hranio projektima pod pokroviteljstvom OHR-a – odjednom su nijemi.
Dok Schmidt i dalje pokušava da se predstavi kao ključna figura za evropski put BiH, realnost je znatno drugačija. Njegove odluke – ili, što je možda još gore, njegovo oklijevanje da donese ključne odluke – već su dugo izvor frustracija i podjela. Ako je iko uspio ujediniti ideološki razjedinjene nacionalističke krugove u BiH, to je upravo Christian Schmidt. Jer danas, i sarajevski unitaristi i banjalučki separatisti, i SDA i SNSD, i proruski i proerdoganovski elementi – svi govore istim tonom: Schmidt je problem. Razlika je samo u nijansama – dok jedni žele da ode, ali da OHR ostane, drugi traže potpuno gašenje ove međunarodne institucije.
Naravno, Schmidt će reći da samo izvršava svoj mandat. U posljednjem istupu najavio je da neće donositi novu odluku o izmjenama Izbornog zakona, ali da ostaje „spreman pomoći“. No, nije jasno kome zapravo pomaže. Građanima BiH – sigurno ne. Parlamentarnoj demokratiji – još manje. Ono što se dešava sve više liči na kolonijalni model vladavine u kojem je visoki predstavnik vrhovni autoritet koji ne polaže račune nikome. Ako je nametanje odluka postalo pravilo, a ne izuzetak – onda više ne govorimo o zaštiti Daytona, već o njegovom temeljitom razaranju.
Posebno zabrinjava što ni unutar bošnjačkog političkog korpusa više ne postoji konsenzus o potrebi i korisnosti visokog predstavnika. Kritike na račun Schmidta ne dolaze više samo od onih koji žele urušavanje države, već i od onih koji se zaklinju u njen opstanak. A kako i ne bi, kad Schmidt svojim nejasnim potezima, zakasnim reakcijama i selektivnim intervencijama nanosi više štete nego koristi.
Uprkos svemu, Christian Schmidt ostaje. Ne zato što ga narod želi. Ne zato što ga političke elite podržavaju. Već zato što ne postoji mehanizam da ode – osim ako sam ne odluči spakovati kofere. A kako stvari stoje, to se neće desiti skoro. Njegovo prisustvo postaje simbol političke nemoći i međunarodne neodlučnosti.
I dok Schmidt samouvjereno najavljuje da će dočekati sljedeće izbore, trojka se pravi da se ništa ne dešava. A nevladin sektor koji je do jučer hvalio OHR, sada šuti kao zaliven. Možda se boje da bi i njih neko mogao „nametnuti“. Schmidt je ostao, ali mu više niko ne vjeruje.
A kad izgubiš povjerenje i naroda i političkih elita, onda ni najviša funkcija više ne nosi dostojanstvo – već samo titulu bez pokrića.
