Politički narativ koji propagira HDZ-ov medijski servis HMS, ovih dana je ponudio svoje viđenje moguće reakcije na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu "Kovačević protiv BiH". Očekivano, ništa novo u njihovom pristupu – ponovno aktiviranje priče o tzv. Herceg-Bosni (HRHB) nije izazvalo preveliko iznenađenje, osim možda u svojoj otvorenosti i drskosti. U suštini, to je već poznati scenarij kojim Dragan Čović, uz podršku Zagreba, godinama pokušava oživjeti staru paratvorevinu, čiji su temelji duboko ukorijenjeni u konceptu udruženog zločinačkog poduhvata.
Ova politika nije produkt nedavnih događaja, kao što neki akteri iz Sarajeva pokušavaju predstaviti. Propali pokušaji reforme Izbornog zakona i sukobi oko izbora Željka Komšića nisu uzrok ovog djelovanja. Čak ni presuda u slučaju "Kovačević" nije katalizator za ovu vrstu političkog nastojanja. Istina je da hrvatska politika, od vremena relativizacije projekta Mate Bobana, nikada nije odstupila od svojih osnovnih ciljeva. Umjesto toga, samo su promijenjeni pristupi i strategije, dok suštinski cilj ostaje isti – obnova onoga što je jednom propalo.
Tokom godina, Čović i drugi visoki dužnosnici HDZ-a nisu skrivali svoje veze s osuđenim ratnim zločincima. Njihova prisutnost na različitim ceremonijama i okupljanjima, gdje su slavili te pojedince, jasno pokazuje kontinuitet ideoloških stavova. No, ono što dodatno zabrinjava jeste što se čini da se iza ovakvog djelovanja kriju mnogo dublje i šire političke igre, koje nisu ograničene samo na Mostar.
Propagandni sadržaj HMS-a, koji pokušava izvršiti pritisak na Evropski sud u Strazburu, djeluje više kao dimna zavjesa iza koje stoji mnogo sofisticiraniji plan. Analizirajući taj narativ, postaje jasno da kreator tog plana nije lokalni politički lider, već neko s međunarodnim autoritetom – Christian Schmidt.
Schmidt, koji je od početka svog mandata u BiH zauzeo pristrasan stav prema hrvatskoj politici, vrlo vjerovatno stoji iza ove nove strategije. Njegove ranije odluke, poput suspendovanja određenih ustavnih prava Bošnjaka, jasno su pokazale na čijoj strani stoji. Njegov dolazak u Hrvatsku odmah po preuzimanju dužnosti samo dodatno potvrđuje tu tezu.
Stoga ne iznenađuje što Schmidt sada pokušava oblikovati rješenje koje bi dodatno ojačalo poziciju HDZ-a i hrvatske politike unutar BiH, čak i po cijenu destabilizacije cijele države. Njegove veze s radikalnim krugovima unutar Hrvatske, te posjedovanje ordena "Ante Starčević" samo potvrđuju da Schmidt nije neutralan akter u ovoj priči. Umjesto toga, on aktivno doprinosi oživljavanju ideologija i politika koje su dovodile do sukoba i ratnih zločina u prošlosti.
Njegov plan djeluje na dva fronta: s jedne strane, maksimalno jačanje pozicija Hrvata unutar BiH, a s druge strane, podrška destruktivnoj politici Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Dodiku je dopušteno da nesmetano provodi etničko čišćenje, uzurpira državnu imovinu i blokira ključne državne procese. Ova dvostruka igra samo dodatno pogoršava već napetu situaciju u zemlji.
Ukoliko međunarodna zajednica nastavi ignorisati Schmidtovo djelovanje, rizikuje da izgubi podršku bošnjačkog naroda, čime bi efektivno oslabila svoj uticaj u regiji. Washington, Berlin i Brisel moraju shvatiti da je Schmidtova politika opasna i da može dovesti do nepredvidivih posljedica. Ako ga ne sklone s pozicije visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina se suočava s mogućnošću novih unutrašnjih sukoba, možda čak i građanskog rata.
Sve ukazuje na to da Schmidtov plan, koji je maskiran kroz propagandu HMS-a, vodi ka ozbiljnoj destabilizaciji zemlje. Njegova pristranost i otvorena podrška retrogradnim politikama u BiH jasno pokazuju da je izgubio ne samo diplomatski kredibilitet, već i razum. Mehanizmi koje on koristi kako bi zaštitio nasljednike Bobanove politike i njihove projekte obnove Herceg-Bosne su više nego očiti. Ako se međunarodna zajednica ne probudi na vrijeme, posljedice Schmidtovog djelovanja mogle bi biti katastrofalne.
