SDA između apstinencije i mobilizacije: Koja je ključna riječ kampanje?
Pitanje strategije SDA u narednoj izbornoj kampanji daleko je važnije nego što izgleda. Stranka koja je desetljećima imala status stožerne političke snage među Bošnjacima danas se nalazi u specifičnom položaju: s jedne strane, posjeduje najjaču infrastrukturu i najrasprostranjeniju bazu; s druge strane, suočava se s narativom “umora od SDA”, koji protivnici nastoje pumpati. U tom okviru ključno je pitanje – kako probuditi uspavane birače i spriječiti apstinenciju?
Trojka kao simbol izdaje
Odgovor leži u preciznom targetiranju emocije. Najjače oružje koje SDA ima jeste narativ o izdaji Trojke. Ne radi se samo o tehničkim potezima i koalicionim kombinacijama. Radi se o političkom i moralnom pitanju: može li se u ključnim nacionalnim temama trgovati, može li se ono što je tekovina generacija mijenjati za prolazne fotelje?
Riječ “izdaja” ima težinu. Ona probija medijsku buku i blokadu i dopire do svakog glasača, od onog najodanijeg do onog najumornijeg. Kada se govori o izdaji, ne govori se o protokolu, već o srcu politike. Zato je insistiranje na toj poruci, bez ublažavanja i bez kalkulacije, jedina formula za mobilizaciju.
Opasnost od “semafora” i prostora za konkurenciju
S druge strane, ako SDA odabere “mehki” narativ, pokušaj balansiranja, koketiranja sa semaforskim rječnikom, time otvara prostor drugima. DF i SBiH bi tada vrlo lahko mogli preuzeti retoriku o izdaji, nametnuti se kao glasniji i “dosljedniji” tumači narodnog nezadovoljstva i privući dio SDA-ovog tradicionalnog biračkog tijela. Dakle, nije samo apstinencija opasnost, nego i realna prijetnja da opozicioni glasovi unutar bošnjačkog korpusa budu fragmentirani, a da simbolički kapital “oštre kritike izdaje” pripadne drugima.
Zašto bi SDA išla na mekšu varijantu?
Postoji, međutim, jedan razlog zašto SDA možda kalkuliše s tonom kampanje. To je bojazan od manjka koalicijskog kapaciteta. Dio SDA-ovog rukovodstva vjerovatno procjenjuje da bi preoštra retorika mogla suziti manevarski prostor nakon izbora, pogotovo ako se traži partner za vlast.
No, ta dilema krije zamku: bez mobilizacije nema ozbiljnog izbornog rezultata, a bez ozbiljnog rezultata nema ni koalicijskog potencijala. Drugim riječima, oštra kampanja nije prepreka, već preduslov za kasniji pregovarački kapacitet. Stranka koja pokaže snagu na izborima uvijek nađe partnere , dok slab rezultat, naprotiv, ostavlja je na margini, ma koliko bila “umjerena”. Kampanja koja stavlja u fokus izdaju Trojke može pokrenuti masovnu mobilizaciju. Ona vraća osjećaj svrhe, budi prkos i poziva na političku odmazdu kroz izlazak na izbore. Bez toga, SDA rizikuje da vlastito biračko tijelo ode u apatiju, a dio glasova preuzmu DF ili SBiH.
Birači ne traže sofisticirane analize, nego jasne crno-bijele slike. SDA je u stanju da ih ponudi ako bude imala hrabrosti da stvari nazove pravim imenom. A pravo ime za ono što se dogodilo jeste izdaja.
Kampanja koja to izgovori jasno, bez rukavica, imat će snagu da probudi i najumornijeg birača. Sve drugo, ma koliko bilo “konstruktivno”, završit će u tišini praznih biračkih kutija i u opasnosti da simbol otpora bude prepušten drugima.
