SDP pred izborom: Hoće li ostati dosljedno multietnički ili krenuti ka bošnjačkom nacionalizmu?
Najava unutarpartijskih izbora u Socijaldemokratskoj partiji (SDP) Bosne i Hercegovine, zakazanih za početak naredne godine, već sada izaziva zanimanje unutar i izvan stranke. Pitanje koje se nameće, a koje ujedno i predskazuje moguće smjerove stranačkog razvoja, moglo bi se sažeti u dilemu: hoće li SDP ostati na Nijazovom putu multietničnosti i antifašizma, ili će se približiti Alijinom nasljeđu bošnjačkog nacionalizma? Ova dilema nije tek površna, već prodire duboko u temelje stranačke ideologije, ističući ključne raskole unutar partije.
SDP na raskršću između različitih ideoloških struja
Aktuelni kontekst u kojem se vodi ova diskusija posebno je zanimljiv jer uključuje visokopozicionirane ličnosti unutar stranke. Savjetnik za medije aktuelnog ministra odbrane BiH, Vojina Mijatovića, autor jednog od posljednjih tekstova o unutrašnjim borbama u SDP-u, jasno upućuje na ambiciju svog poslodavca. Mijatović, uz Denisa Bećirovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, i Zukana Heleza, ministra odbrane, spada među ozbiljne kandidate za nasljednika trenutnog lidera stranke, Nermina Nikšića.
Prema autoru spomenutog teksta, ove tri ličnosti predstavljaju različite struje unutar SDP-a. Dok Bećirović često ističe Aliju Izetbegovića kao važnu historijsku figuru, Mijatović zagovara strogi sekularizam i multietničnost. Tako se stvaraju dva jasno suprotstavljena tabora, s jedne strane oni koji smatraju da SDP treba obnoviti svoja socijalistička načela i okrenuti se multietničkom identitetu, a s druge strane oni koji vjeruju da partija može pridobiti veći broj bošnjačkih birača naglašavajući veze s Alijinim nasljeđem.
Alija ili Nijaz: Ideološka dilema u srcu stranke
Glavna dilema koju postavlja autor teksta odnosi se na to može li prosječni član SDP-a prihvatiti retoriku koja veliča Aliju Izetbegovića. "Mogu li", pita se autor, "prosječnog člana i glasača SDP-a impresionirati hvalospjevi Denisa Bećirovića o Aliji Izetbegoviću?" Ovdje se otvara ključna ideološka razlika – dok je Izetbegović, osnivač Stranke demokratske akcije (SDA), simbol bošnjačkog političkog identiteta, SDP se tradicionalno percipira kao sekularna, multietnička partija. Te dvije stranke su, prema autoru, "dva pola", a predstojeći izbori unutar SDP-a odlučit će hoće li partija krenuti ka "Alijinom" bošnjačkom kursu ili će ostati na "Nijazovom" multietničkom i antifašističkom putu.
Bitka za SDP: SDA i Islamska zajednica s nestrpljenjem očekuju izborni Kongres SDP-a
Povijesni kontekst: Duraković i Izetbegović
Nijaz Duraković, kao jedna od ključnih ličnosti u povijesti SDP-a, često se spominje kao protivteža Aliji Izetbegoviću. Duraković je vodio Savez komunista BiH u vrijeme političkih turbulencija krajem 1980-ih, naslijedivši Hamdiju Pozderca, koji je pao nakon velikih političkih afera. Njegova uloga u prvim demokratskim izborima u BiH, kada ga je porazio upravo Izetbegović, bila je ključna za definisanje političkog identiteta SDP-a.
Tokom rata, Duraković je bio član Predsjedništva BiH zajedno s Tatjanom Ljujić-Mijatović, Ivom Komšićem i Mirkom Pejanovićem. Uprkos ranijim sukobima, ratni događaji natjerali su Durakovića i Izetbegovića na saradnju. Ipak, Duraković nikada nije zaboravio svoje sukobe s Izetbegovićem iz vremena suđenja muslimanskim intelektualcima 1983. godine, kada je Duraković dao nekoliko intervjua u kojima je žestoko osudio "islamski fundamentalizam" koji je, po njemu, zagovarao Izetbegović.
Nakon rata: Durakovićev naslijeđeni sukob sa SDA
Nakon rata, Duraković nije promijenio svoju retoriku i nastavio je kritizirati SDA, često izjednačavajući je s drugim nacionalističkim strankama poput SDS-a i HDZ-a. Iako se Duraković nikada nije javno izjasnio kao nacionalista, mnogi su vjerovali da je duboko u sebi bio upravo to. Njegova bliska veza s Hasanom Čengićem, radikalnim krilom SDA, dodatno je podgrijala spekulacije o njegovim stvarnim političkim stavovima. Duraković je ostao politička enigma, ali njegova uloga u stranci nije bila uvijek pozitivna. Tokom svog liderstva SDP je stagnirao, a njegov stil vođenja pripisivao se njegovim privatnim porocima.
Njegova politička nasljedna linija također je bila predmet mnogih polemika. Dok se očekivalo da će Duraković podržati Nijaza Skenderagića, jednog od tadašnjih "crvenih tajkuna", u usponu je bio Zlatko Lagumdžija, koga je podržao tadašnji američki ambasador Richard Kauzlarich. Lagumdžija, sin komunističkog buržuja, stekao je povjerenje međunarodne zajednice, a kasnije je ostvario pobjedu nad SDA na lokalnim izborima 2001. godine.
Durakovićev paradoks: Nacionalista u duši
Iako je Alija Izetbegović u jednom trenutku priznao da je "socijalista u duši", Zlatko Lagumdžija ga je otvoreno demantirao, izjavivši da nije vidio Izetbegovićevu člansku iskaznicu u Centrali socijalističke internacionale. Koliko god je Izetbegović mogao biti socijalista, toliko je, prema mnogim mišljenjima, Duraković bio nacionalista, ali to nikada nije javno priznao. Njegove bliske veze s radikalnim članovima SDA, posebno Hasanom Čengićem, učvrstile su ovu percepciju.
Duraković je, uprkos svojoj ideološkoj retorici, završio ukopan u haremu Alipašine džamije, iako nikada za života nije pokazivao afinitete prema religiji ili džamijskom okruženju. Taj čin je, možda, bio simboličan završetak njegove kontradiktorne političke karijere, obilježene velikim riječima, ali i brojnim paradoksima.
Predstojeća bitka za SDP
Predstojeći unutarstranački izbori u SDP-u otvorit će pitanje identiteta partije u post-Nikšićevskoj eri. Hoće li SDP ostati dosljedno multietnička i antifašistička partija ili će se okrenuti ka nacionalnim retorikama i populističkim strategijama? Ova dilema, koja seže u samu srž političkog nasljeđa stranke, bit će ključna za njenu budućnost.
