U zemlji koja tone u apatiju, u kojoj su granice podjele dublje od rijeka i planina koje je okružuju, Dragan Čović i Milorad Dodik još uvijek pletu svoje snove o teritorijalnim parčadima države koju preziru, ali iz koje parazitiraju.
Njihovo političko jedinstvo, koliko god naizgled različito, u suštini je svedeno na isto: bolje je biti gospodar ruševine nego građanin funkcionalne države. Jer kad vladate nad spaljenom zemljom, nema nikoga da vam postavi pitanje – osim istorije, koja sve pamti.
Zajedno su pretvorili političku scenu Bosne i Hercegovine u pozornicu teatra apsurda. Dok Čović i dalje sanjari o vaskrsenju mrtvog Frankenštajna zvanog "Herceg-Bosna", u nadi da će jednog dana, kad Dodik konačno iščupa Republiku Srpsku iz okvira države, on dobiti svoju nagradu u vidu parče "etnički čistog" zapada – dotle Dodik, samodopadni šerif iz Laktaša, srlja prema autokratskoj samovlasti nad pustim gradovima i opustjelim selima, gdje još samo starci pričaju o onome što je nekad bilo život.
Njihovo savezništvo nije savez naroda, nego savez straha. Savez iluzija. Savez laži. Oni ne nude viziju, ne nude plan, ne nude budućnost. Umjesto toga, hrane se prošlošću, ratuju s neprijateljima koji ne postoje, vade oružje protiv duhova koje su sami stvorili, dok im pod nogama nestaje ono što bi zaista trebalo biti prioritet – narod.
Jer mladi više ne čekaju. Oni pakuju kofere, beže glavom bez obzira. Hercegovačka sela ostaju pusta, ulice istočne Bosne odzvanjaju tišinom, pijace vrve od bora i bora, dok je svaki treći mladi čovjek već na putu za Beč, Minhen ili Toronto. Ko ih krivi? Dok slušaju kako su "ugroženi" jer im to govori svaki drugi lider, dok im se servira stalni osjećaj straha, dok se sve svodi na odbranu "našeg" – a ne gradnju zajedničkog – zašto bi ostali?
U zemlji u kojoj se svi brane, a niko ništa ne gradi, normalan život postaje neprijatelj nacionalne ideologije. Nacionalna retorika zamijenila je infrastrukturu. Himne su zamijenile fabrike. Simboli su nadjačali investicije. A dok lideri viču "Ne damo naše", ono "naše" se svakodnevno pakuje i odlazi – u kamionima, autobusima, avionima.
Čović zna da neće dobiti svoju "Herceg-Bosnu", ali to ga ne sprečava da svakim danom hrani taj mit, jer je to jedini način da ostane relevantan. Dodik zna da secesija nije moguća bez rata, a rata ne može biti – ali to ga ne sprečava da svakodnevno prijeti istim, jer u miru gubi moć. Oni znaju da obmanjuju, ali im to nije problem. Jer njihova politika ne počiva na istini – ona se temelji na strahu, manipulaciji i istorijskom revizionizmu.
A narod? Narod je kolateral. Masa koja glasa iz očaja, koja se dijeli iz potrebe za pripadanjem, koja se zatvara u torove jer joj je rečeno da izvan tog tora čeka neprijatelj. A istina je da neprijatelj sjedi u vrhu vlasti. Neprijatelj je onaj koji vam kaže da ste ugroženi dok vam krade šansu za posao. Neprijatelj je onaj koji vas tjera da mislite o ratu, dok vam dijete uči strani jezik da bi pobjeglo iz zemlje koju ste vi gradili.
Dodik je već skoro pa car nad praznom zemljom. Njegove bajke o suverenitetu se ne čuju među hiljadama koji svako jutro u Banjaluci ulaze u autobuse za Sloveniju ili Njemačku. Njegove parade više ne impresioniraju ni klince koji sanjaju dres Bayerna, a ne kokardu. Čovićeve želje o etničkom ograđivanju gube smisao jer Hrvati masovno napuštaju Hercegovinu, tražeći perspektivu tamo gdje ih niko ne dijeli po vjeri, naciji ili prezimenu.
Ali njih dvojica ne odustaju. Jer znaju da bez straha gube kontrolu. Bez nacionalne histerije – nema njih. Bez "ugroženosti", njihova politička karijera pada kao kula od karata.
Zato i dalje viču o otcjepljenju. O entitetima. O pravima naroda, a ne prava ljudi. O prošlosti, jer im budućnost ne odgovara. Jer u budućnosti nema mjesta za vođe koji vladaju lažima. I zato se grčevito drže fantomskih prijetnji, hraneći ljude pričama o starim bitkama, dok nove generacije odlučuju da njihove bitke vode negdje drugo – u društvima gdje se znanje, rad i mir isplate više nego zastave i parole.
U konačnici, kad Čović ostane bez naroda koji sanja Herceg-Bosnu, i kad Dodik ostane bez podanika koje može zastrašivati, kad se pogase reflektori, a kamera se ugasi – ostaće tišina. Tišina nad zemljom koju su svojim egom, sebičlukom i lažima ogolili do kosti.
I niko ih neće ni spominjati.
