Bosna i Hercegovina je danas među rijetkim evropskim državama koje se još uvijek nalaze izvan jedinstvenog područja plaćanja u eurima – SEPA-e. Ta činjenica ne nosi samo simboličnu težinu za zemlju koja se deklarativno kreće prema Evropskoj uniji, već ima i vrlo konkretnu, mjerljivu cijenu koju svakodnevno plaćaju građani, privreda i dijaspora.
Važno je razjasniti osnovnu stvar: pridruživanje SEPA-i ne znači uvođenje eura kao zvanične valute u Bosni i Hercegovini. Ono znači ravnopravan tretman domaćih fizičkih i pravnih lica u platnom prometu s državama koje su već dio SEPA sistema. Drugim riječima – ista pravila, iste brzine, iste naknade. Ili preciznije: znatno niže naknade.
Danas su troškovi dolaznih i odlaznih novčanih transakcija u Bosni i Hercegovini višestruko veći nego u državama koje su dio SEPA-e. Procjene govore da se godišnje izgubi oko 100 miliona eura samo na bankarskim naknadama koje bi u SEPA sistemu bile višestruko niže. To nije apstraktan broj – to je novac koji izlazi iz džepova građana, privrednika i dijaspore, a završava u bankarskim troškovima zbog regulatorne zaostalosti države.
Pristupanje SEPA-i donijelo bi i suštinsku modernizaciju platnog sistema. Uvođenje instant plaćanja značilo bi da novac više ne „putuje“ danima, da se plate i penzije ne čekaju preko vikenda i praznika, te da se transakcije obavljaju gotovo trenutno, 24 sata dnevno. U svijetu u kojem se digitalna ekonomija mjeri sekundama, Bosna i Hercegovina još uvijek funkcioniše u ritmu administrativnih kašnjenja.
Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je Bosna i Hercegovina izrazito zavisna od novca koji šalje dijaspora. Doznake iz inostranstva učestvuju s oko deset posto u bruto domaćem proizvodu države. Svaka dodatna naknada, svaka nepotrebna provizija, direktno umanjuje taj ekonomski doprinos. Ulaskom u SEPA sistem, taj novac bi brže, jeftinije i efikasnije dolazio do krajnjih korisnika, što bi imalo multiplikativan efekat na ukupnu ekonomiju.
Iako se očekivalo da bi Bosna i Hercegovina mogla ući u SEPA tokom ove godine, to se nije dogodilo. Državni nivo je formalno uradio svoj dio posla, ali proces je zakočen na entitetskom nivou. U pozadini nema tehničke prepreke koja bi opravdala kašnjenje, već dobro poznati obrazac institucionalne tromosti i političke neodgovornosti.
Problem je dodatno ozbiljan jer se prozor prilike zatvara. Evropska unija planira izmjene propisa vezanih za SEPA, što znači da bi, ukoliko Bosna i Hercegovina ne završi proces do proljeća naredne godine, mogla biti primorana da cijeli postupak započne ispočetka. To bi značilo nove godine čekanja i nove desetine miliona eura izgubljene bez ikakvog racionalnog razloga.
SEPA nije tehničko pitanje. Ona je test političke ozbiljnosti, administrativne sposobnosti i stvarne opredijeljenosti ka Evropi. Svaki mjesec odgađanja nije neutralan – on ima cijenu. A tu cijenu, kao i obično, ne plaćaju institucije, nego građani.
