Mostar je grad u kojem se prošlost nikada nije stvarno pomirila s presentom. Svaka politička odluka, svaki simbol, svaka zgrada nosi težinu prošlih tragedija i sukoba. Ova kompleksna situacija postaje još zamršenija kada govorimo o izgradnji Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) i prijedlogu Islamske zajednice o gradnji tzv. Mevlane, interkulturnog centra. Ove dvije teme ne predstavljaju samo urbanističke i kulturne izazove, već su postale odrazi simboličkih i političkih borbi, koje se vode u Mostaru već desetljećima.
Mostar je grad podijeljen ne samo fizički, već i simbolički. Frustracija bošnjačke zajednice u ovom gradu nije novost, a još manje je neobjašnjiva. Na svakom koraku osjeća se da Bošnjaci u Mostaru, iako broje značajan postotak stanovništva, osjećaju marginalizaciju. To nije slučajnost niti posljedica administrativnih nesuglasica, već duboko ukorijenjeni osjećaj etničke isključenosti, koji vuče korijen iz rata i njegovih posljedica. Za Bošnjake Mostar nije samo grad; to je mjesto gdje se često suočavaju s traumama prošlih godina, s gubitkom svojih domova, života i identiteta.
Nakon rata, etničko čišćenje iz zapadnog dijela grada ostavilo je duboke ožiljke. Povratak u te dijelove grada često je bio popraćen prijetnjama, nasiljem, a mnogi su nakon pokušaja povratka nažalost izgubili živote. Danas, iako je zapadni Mostar ekonomski i infrastrukturno razvijeniji, i dalje je politički pod dominantnim utjecajem Hrvatske. To dodatno frustrira Bošnjake, koji se osjećaju kao manjina u vlastitom gradu.
Zadnji u nizu konflikata vezan je za završetak gradnje Hrvatskog narodnog kazališta, koje se nalazi na strateški osjetljivom mjestu. Kazalište je simbol političke i kulturne dominacije Hrvatske u Mostaru, što se ne može ignorirati. Gradnja ove kulturne institucije na mjestu koje je nakon rata postalo prepoznatljivo područje pod hrvatskom kontrolom izaziva snažnu reakciju među Bošnjacima. Iako je gradnja kazališta zapravo dio dogovora koji je nastao nakon rata, percepcija Bošnjaka je takva da se time opet simbolički potiskuje njihova prisutnost u centru grada.
No, još veći problem nastaje kada Bošnjaci, putem Islamske zajednice, traže izgradnju Mevlane, centra koji bi trebao služiti kao prostor za interkulturni dijalog i afirmaciju islamske kulture u Mostaru. Za ovu inicijativu postoji mnogo argumenata, od kulturne važnosti, do povijesnih prava na gradsku baštinu. Međutim, ona nailazi na snažan politički otpor. Kritičari smatraju da se iza zahtjeva za izgradnjom Mevlane zapravo krije pokušaj kulturne dominacije i pobjede u simboličkom ratu.
Pitanje koje se postavlja jeste – zašto se Mevlana traži upravo na tom mjestu, kada je uz njega već prisutna Lakišića džamija i Musala, važna religijska i kulturna središta bošnjačkog naroda u Mostaru? Zanimljivo je da mnogi promašuju bitnu razliku – gradnja Mevlane na tom mjestu nije ni toliko kulturna potreba koliko politički motivirani pokušaj da se kroz simboliku izbore za veće prisustvo islamske i bošnjačke kulture u središtu grada.
Razumijevanje političkih i kulturnih napetosti u Mostaru ne može se svesti samo na fizičku podjelu grada. Naime, Mostar je, prema mnogima, grad sa dvostrukim standardima. To je grad u kojem je nesumnjivo prisutna vizualna i kulturna prisutnost islamske i bošnjačke zajednice, ali i grad koji je politički i kulturno duboko podijeljen. Ako zaista želimo Mostar vidjeti kao jedinstven grad, onda moramo početi razmišljati o svemu što dolazi sa tom idejom: od razvoja infrastrukture, do stvaranja političkog okruženja u kojem svi narodi i etničke grupe imaju jednake mogućnosti.
Nažalost, trenutna situacija je takva da se Mostar razdvaja na dva dijela: na onaj koji je pod kontrolom HDZ-a i onaj koji je pod dominacijom SDA. Ova politička podjela se ne odražava samo na mapama, već i na svakodnevnom životu. Iako je formalno grad jedinstven, stvarni upravljački centar snage i političkog utjecaja podijeljen je po etničkim linijama. Isto tako, grad je ispunjen simbolima pobjede jedne ili druge strane, ali gotovo ništa ne ukazuje na stvarnu multietničnost i ravnotežu koja bi trebala postojati.
Budućnost Mostara ne mora biti potpuno mračna, ali će se situacija morati promijeniti. Jedini način da se grad zaista pomiri i krene naprijed je kroz promjene koje dolaze iznutra. Postoje tri načina na koja bi se mogla promijeniti politička stvarnost Mostara.
Prvi i najvažniji način je evolucija političke svijesti među građanima. Mostarci, bez obzira na etničku pripadnost, moraju prestati birati iste političke stranke koje perpetuiraju podjele. Nažalost, trenutno se čini da se ovo neće dogoditi jer je politička scena grada još uvijek čvrsto ukorijenjena u nacionalističke stranke.
Drugi način, koji je zastrašujući, ali moguć, je promjena kroz nasilje. Međutim, ovakav scenarij ne bi donio ništa osim daljnjih patnji i uništenja, što bi bilo kontraproduktivno za sve.
Treći način, i najjednostavniji, jeste povratak izbjeglih osoba. Povratak Bošnjaka u Mostar, koji je svakako moguć jer mnogi od njih posjeduju nekretnine u zapadnom dijelu grada, mogao bi preokrenuti političku ravnotežu. Kad bi se značajan broj povratnika vratio, postali bi većina i mogli bi utjecati na političke promjene.
U konačnici, Mostar ostaje grad koji je formalno jedinstven, ali u stvarnosti podijeljen. To je grad u kojem simboli, ne samo fizički nego i politički, i dalje upravljaju sudbinama njegovih građana.
