Sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini danas je ništa drugo do ogledalo potpune nemoći sistema, poraz institucija, i otvoreno priznanje da su zakon i red postali privilegija moćnih, a noćna mora običnih građana.
Na terenu koji se naziva državom, sve više svjedočimo gorkoj istini: zakon postoji samo tamo gdje ga se moćnici ne boje, a tamo gdje bi ga trebalo provoditi protiv političkih nasilnika – zakon kleči, šuti i kapitulira.
Sedmicama već građani čekaju da vide nešto što bi ličilo na pravdu – hapšenje Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića. Ali čekaju uzalud. U zemlji gdje običnog čovjeka SIPA hapsi zbog ukradenog metra drva, pred onima koji ruše državu i ustavni poredak – institucije pokazuju jedino nemoć, strah i sramotu.
Dodik i kompanija svakodnevno ismijavaju sve što bi trebalo predstavljati ozbiljnu državu. Hodaju slobodno, drže govore, izazivaju, prijete. I sve to bez ikakvog straha da će im jednog jutra neko pokucati na vrata sa sudskim nalogom. Jer država koja ne zna i ne smije da zaštiti sopstveni pravni poredak, nije država – to je samo mrtvo tijelo na aparatima, koje još nije zvanično proglašeno mrtvim.
U međuvremenu, naravno, SIPA pokazuje svoje mišiće – nad nemoćnima. Nad onima koji nemaju advokate, političke pokrovitelje ni zaštitnike. Da je u pitanju običan čovjek koji je pokupio par metara drva za grijanje, uhapsili bi ga istog dana. Bez dileme, bez čekanja, bez medijskih kalkulacija. Ali kad treba staviti lisice na ruke čovjeku koji razara temelje države, tada se vuku noge, prebacuje odgovornost i gubi hrabrost.
I ne samo da se ne hapse najodgovorniji – već su nam pred očima bježali i drugi bjegunci od pravde, bez ikakvih problema. Prelazili granice kao da su na vikend-izletima, dok su institucije koje bi ih trebale zaustaviti nijemo gledale ili čak pomagale svojim "slučajnim" propustima. Danas se ni ne postavlja pitanje kako je moguće da neko sa crvenom potjernicom nestane preko noći. Pitanje je samo: ko je naredio da se ne gleda, da se šuti i da se pravi slijep?
Najporaznija scena desila se prije nekoliko dana: Milorad Dodik je bio svega par stotina metara od sjedišta SIPA-e. Tako blizu, tako javno, tako prkosno. Inspektori su pokušali nešto... Nešto što bi u normalnoj zemlji trajalo sekunde i završilo lisicama. Ali u Bosni i Hercegovini, gdje zakoni prestaju tamo gdje počinje interes političke elite, čak ni pokušaj nije mogao bez poniženja. Pred inspektorima se ispriječio MUP Republike Srpske, i to je bilo dovoljno da sve stane. Da država još jednom spusti glavu pred bezakonjem.
Jer nije problem samo u nedostatku volje – problem je u potpunom nedostatku koncepta države. U svijesti institucija koje se više boje političkih gazda nego što osjećaju obavezu prema građanima. SIPA bi trebala biti mač zakona. Danas je ona samo sjenka, strašilo postavljeno da glumi ozbiljnost, ali koje se povlači na prvi zvižduk moćnika.
Ovo nije politička kriza. Ovo je potpuni krah. Ovo je trenutak u kojem se građanima BiH šalje poruka da su napušteni, da su prepušteni samovolji i da ne mogu očekivati pravdu, sigurnost niti minimum dostojanstva. Dok politički razbojnici upravljaju državom kao privatnim feudom, običan narod je gurnut u stanje bezakonja, straha i očaja.
U ozbiljnim državama, kada neko ugrozi ustavni poredak, država odgovara silom zakona. Bez pregovora, bez kalkulacija. U Bosni i Hercegovini, država odgovara – šutnjom. Strahom. Povlačenjem. Pred Dodikom i njemu sličnima kleči ne samo SIPA, već cijeli sistem koji je već odavno izgubio pravo da se zove državom.
I zato, danas, na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine ne vlada zakon, već strah, politička volja i goloruka sila. Na tih 49 posto, građani više nemaju državu. Imaju samo uspomene na nju.
A sve dok država bude hapsila siromašne zbog metra drva, a pred Dodikom padala na koljena, BiH će ostati zarobljena u sopstvenoj nemoći, posramljena pred svojim građanima i ismijana pred cijelim svijetom.
