Danas se obilježava još jedna tužna godišnjica smrti Denisa Mrnjavca, šesnaestogodišnjeg dječaka čiji je život nasilno prekinut 5. februara 2008. godine.
Na tramvajskom stajalištu kod Američke ambasade u Sarajevu, mjestu gdje je njegovo srce prestalo kucati, porodica, prijatelji i svi koji pamte njegovu tragičnu sudbinu okupili su se da polože cvijeće i odaju počast nevinom mladiću čija smrt i dalje odzvanja u kolektivnoj svijesti građana.
Denis je bio učenik Katoličkog školskog centra u Sarajevu, mladić s osmijehom na licu i snovima koji su tek počeli da se oblikuju. Tog kobnog dana, dok se vraćao kući iz škole, postao je žrtva besmislenog nasilja – ubijen u prepunom sarajevskom tramvaju, pred očima mnogih, bez razloga, bez povoda, bez ikakve šanse da se odbrani.
Nermin Sikirić, Ademir Lelović i Berin Talić – imena koja su se urezala u sjećanje onih koji su s nevjericom slušali vijesti o ovom monstruoznom činu – bili su odgovorni za Denisovu smrt. Sikirić je bio taj koji je nožem zadao smrtonosne udarce, dok su ga Lelović i Talić podržavali u tom krvavom pohodu. Maloljetni ubica dobio je maksimalnu kaznu od deset godina zatvora, Lelović je osuđen na petnaest, a Talić na deset godina. Danas, sedamnaest godina kasnije, svi su na slobodi.
Denis, međutim, nije dobio drugu priliku. Nema više njegovog osmijeha, nema njegovih snova, nema njegovih koraka na sarajevskim ulicama. Njegova porodica svakog 5. februara dolazi na isto mjesto, s istom boli, istim pitanjem koje nikada neće dobiti odgovor – zašto?
Ova godišnjica nije samo podsjetnik na jedan izgubljeni mladi život, već i na propuste društva koje i dalje gleda nasilje među mladima bez ozbiljnih koraka ka njegovom suzbijanju. Denis nije smio biti zaboravljen, kao što ni sjećanje na njega ne smije izblijedjeti. Njegovo ime mora ostati simbol borbe protiv besmislenog nasilja koje može uzeti najvrijednije što imamo – naše mlade živote.
