Na današnji dan, prije 32 godine, poginuo je Midhad Hujdur – Hujka, čovjek čije je ime utkano u svaku kaldrmu Mostara, svaki val Neretve i svaku priču o otporu, dostojanstvu i ljubavi prema domovini.
Hujka, kako su ga zvali prijatelji i saborci, ili Mito, kako su ga oslovljavali najbliži, rođen je 28. decembra 1953. godine u mostarskoj mahali Luka. Odrastao je na obalama Neretve, hvatao golubove i igrao loptu, dječak koji je već tada pokazivao da je rođen da bude vođa. Bio je hrabar, pravičan, uvijek na strani slabijih, spreman da stane ispred svakog ko je ugrožen.
U njegovoj priči zrcale se ne samo biografija jednog borca, već i cijela epopeja borbe Mostara, ali i Bosne i Hercegovine, za slobodu, za opstanak, za čast.
Hujka je bio sin Husnije i Bahrije, koji su se razveli dok je bio dijete. Odrastao je uz tetku Šerifu, s braćom Mirsadom i Jasminom, u toplini mostarske mahale. Iza sebe je ostavio suprugu Ramizu i tri kćerke – Elvinu, Editu i Enitu. Čak i kada je rat bjesnio, nalazio je trenutke da bude otac, da bude čovjek.
Oni koji su ga znali, pamte ga kao čovjeka akcije, komšiju koji je grabio lopatu prije svih, koji nije pitao ko će koliko pomoći, nego je jednostavno radio. Takav je bio i kad je, zajedno sa prijateljima, od smetljišta napravio igralište za djecu.
Od radnika do komandanta
Prije rata, radio je u Hidrogradnji, putovao svijetom, gledao daleke zemlje i učio o životu. Ali sudbina mu je bila ispisana na mostarskim ulicama, na obalama Neretve, u duhu otpora koji je odjekivao iz svake mostarske mahale.
Prijavio se u rezervni sastav policije 1991., kada je već osjetio miris rata koji se šunjao Balkanom. Bio je među prvima koji su stali na crtu, među prvima koji su povjerovali da se zlo može zaustaviti samo hrabrošću.
Kada je formirana Armija Republike Bosne i Hercegovine, Hujka postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade, a kasnije i komandant cijele brigade. Na kraju, postaje simbol otpora, simbol grada na Neretvi, i komandant 41. slavne brigade Armije RBiH.
Na prvim linijama srcem, ne kalkulacijama
Dok su mnogi sumnjali, kalkulisali, tražili načine da izbjegnu neizbježno, Hujka je hodao od kuće do kuće, okupljao Mostarce, uvjeravao ih da se moraju pripremiti.
Njegove riječi nisu bile političke floskule, nisu bile isprazne patriotske parole – bile su poziv na odbranu ljudskosti, na odbranu časti, na odbranu ognjišta.
U aprilu 1993. godine, u jednom intervjuu, Hujka je rekao:
„Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono bila Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa.“
I kad je grad bio podijeljen, kad je planula lijeva obala Mostara, Hujka nije nestao, nije bježao – ostao je sa svojima, sa ljudima koji su ga slijedili jer su vjerovali u njegovu iskrenost i neustrašivost.
Feniks koji niče iz pepela
Napustiti lijevu obalu, gledati kako gorje domovi, kako plamen guta detinjstvo, uspomene, ulice i sokake – za Hujku i njegove borce to je bio trenutak kad su se zakleli da će se vratiti.
I vratili su se.
Juna 1992. godine, mostarski borci prelaze Neretvu, potiskuju JNA do Podveležja. Presudan je bio faktor iznenađenja i hrabrost koja ne poznaje granice. „Mogli smo ih tjerati do Drine“, rekao je kasnije Hujka, svjestan snage naroda kad je jedinstven.
Borba na dva fronta A kad su dojučerašnji saborci iz HVO-a okrenuli cijevi prema Mostarcima, Hujka nije ustuknuo. Branio je Mostar i od tuđeg i od komšijskog metka, hrabro i bez mržnje. Jer Hujka nije znao za mržnju – znao je samo za ljubav prema svom narodu i slobodi.
Smrt koja nije smrt
- juna 1993. godine, Hujka pada u borbama za deblokadu Mostara. Ali Hujka nije umro. Ne može umrijeti onaj koji je postao duh grada, legenda koja pliva Neretvom, odjekuje mostarskim sokacima, šapatom prolazi kroz bašte i baščeluke.
Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Vrijeme prolazi, a Hujka ostaje
Danas, 32 godine kasnije, Hujka nije samo ime u udžbenicima. On je stih u pjesmi, suza u oku starog borca, osmijeh na licu djeteta koje trči igralištem koje je on pomogao da se napravi.
On je podsjetnik da nema većeg dara od slobode, niti veće ljubavi od one prema domovini.
Neka mu je vječni rahmet, a nama neka njegova žrtva i dalje bude putokaz i opomena: da je čast iznad svega, da se domovina brani srcem i dušom, a ne samo oružjem.
Midhad Hujdur – Hujka: čovjek koji je u trenucima najveće tame pokazao kako izgleda svjetlost.
