U savremenom globalnom kontekstu, islamofobija više nije marginalna pojava – ona sve češće poprima oblik strukturirane netrpeljivosti koja dobija svoje institucionalne, medijske i društvene izraze.
Fizički napadi na muslimane, skrnavljenje vjerskih simbola, diskriminatorni zakoni i retorika političara pokazuju da je islam postao meta šireg ideološkog i političkog napada, koji nadilazi pojedinačne slučajeve i otkriva dublje poremećaje u društvenim i demokratskim strukturama Zapada.
Najnoviji incident u Francuskoj, gdje je zapaljeni primjerak Kur’ana ostavljen ispred džamije u općini Villeurbanne, još je jedan u nizu akata mržnje koji pokazuju sve dublju društvenu patologiju usmjerenu protiv muslimanskih zajednica. Kako je saopćilo Vijeće džamija Rhone (CMR), napadač je ušao u molitveni prostor tokom noći, zapalio svetu knjigu islama i ostavio je pred vratima džamije, ostavljajući snažnu poruku mržnje. CMR je taj čin s pravom nazvalo „gnusnim“ i „kukavičkim“, dodajući da on ne dolazi u izolaciji, već u kontekstu sve učestalijih zločina nad muslimanima, uključujući ubistva Aboubakara Cissea i Tunižanina čije je ubistvo nedavno potreslo javnost.
Ovaj slučaj je simptom sve prisutnijeg i normaliziranog obrasca u kojem se islamofobija manifestuje kao politički prihvatljiv oblik mržnje. Na isti način na koji su nekada antisemitizam ili anticiganizam korišteni kao kanalizacija društvenih frustracija i političkih manipulacija, danas se islam koristi kao „unutrašnji neprijatelj“ čije prisustvo navodno prijeti laičkom identitetu država poput Francuske. No, istina je da se pod plaštom sekularizma često skriva politički oportunizam i latentni rasizam.
Ono što dodatno zabrinjava jeste šutnja i inertnost institucija. Retorika osude, koliko god bila nužna, sve više zvuči kao automatizam bez stvarne volje da se riješi uzrok problema. Pozivi na toleranciju i suživot, bez konkretne institucionalne i pravne zaštite, ostaju prazne riječi dok se Kur’ani pale, džamije skrnave, a vjernici ubijaju. Nedostatak pravovremene i odlučne reakcije otvara vrata daljoj radikalizaciji društva, gdje ekstremizam – bilo desničarski, bilo religijski – dobija podlogu u institucionalnom nemaru i političkom kalkulisanju.
Islamofobija u Evropi više nije izuzetak nego pravilo, podržano ideološki, politički, pa čak i kroz određene zakonske okvire. Zabrane nošenja hidžaba, vjerskih obilježja u školama, restrikcije izgradnje džamija i institucionalna sumnjičenja prema muslimanskim organizacijama predstavljaju sofisticirane oblike represije koji jačaju osjećaj isključenosti i nepripadanja kod muslimanskih građana. Ovakvo okruženje, osim što ugrožava prava muslimana, u krajnjoj instanci ugrožava i samu demokratiju jer relativizira osnovne vrijednosti slobode i jednakosti.
U ovom trenutku nije dovoljno samo „osuditi“ napade na islam. Potrebna je konkretna politička volja da se prepozna strukturalna priroda problema. Borba protiv islamofobije ne može biti prepuštena samo vjerskim organizacijama i aktivistima – to je test za cjelokupno društvo, njegove institucije i principe na kojima navodno počiva. Jer ako se danas pali Kur’an, sutra se može zapaliti i sama ideja pluralnog društva.
Incident u Villeurbanneu ne treba gledati samo kao akt pojedinca, već kao odraz dubokih političkih tenzija i društvenih bolesti. On je upozorenje da se u Evropi, i šire, otvara prostor za mržnju koja više ne bira ni simbole ni žrtve. A kada jednom dođemo u situaciju da se obični vjernici moraju braniti samo zato što vjeruju – tada više ne govorimo o slobodi, već o preživljavanju.
