Dvije decenije ulaganja, kredita i donatorskih projekata u sektor vodosnabdijevanja u Bosni i Hercegovini nisu donijele ono što bi se u uređenoj zemlji smatralo minimumom civilizacijskog standarda. Umjesto funkcionalnih sistema, stabilnih javnih preduzeća i zdrave pitke vode, građani danas plaćaju skupu uslugu, dok više od polovine zahvaćene vode doslovno nestaje u zemlji, a rijeke služe kao otvorene kanalizacije.
Priča o vodovodima u BiH najbolji je primjer kako se milioni mogu potrošiti, a da se suštinski ne promijeni gotovo ništa. Strani donatori godinama ulažu u projekte modernizacije, upravljanja i „reformi“, dok domaće vlasti i lokalne uprave te projekte dočekuju bez stvarne političke volje da sistem učine održivim. Rezultat je začarani krug: zastarjela mreža, ogromni gubici, loše upravljanje i stalna finansijska kriza javnih vodovodnih preduzeća.
U većem dijelu zemlje pristup sigurnoj pitkoj vodi i dalje nije univerzalan. U ruralnim sredinama situacija je posebno teška, ali ni u gradovima stanje nije mnogo bolje. Cijevi stare po nekoliko decenija pucaju, voda curi i nestaje prije nego što dođe do slavina, a gubici od 50, 60 pa čak i 80 posto tretiraju se kao „normalni“. Takav nivo rasipanja u bilo kojoj drugoj djelatnosti značio bi trenutni kolaps, ali u javnim komunalnim sistemima u BiH on se godinama toleriše.
Još je poraznija slika kanalizacije. Manje od polovine stanovništva uopće je priključeno na kanalizacione sisteme, a gotovo sve otpadne vode završavaju direktno u rijekama. Prečistači postoje samo na papiru ili u rijetkim izuzecima. Rijeke su tako postale kolektori fekalija, industrijskog otpada i svega onoga što bi u uređenim državama moralo biti tretirano prije ispuštanja u okoliš. Posljedice se ne vide odmah, ali su dugoročno razorne – po zdravlje ljudi, po izvorišta pitke vode i po ekosisteme koji se više ne mogu sami oporaviti.
Poseban apsurd leži u činjenici da je voda za građane skupa, dok su vodovodna preduzeća stalno na ivici stečaja. Cijene rastu, a kvalitet usluge stagnira ili se pogoršava. Umjesto ulaganja u obnovu mreže, novac se često troši na krpljenje rupa, politička imenovanja, preglomaznu administraciju i gašenje požara iz mjeseca u mjesec. Dugoročno planiranje gotovo da ne postoji.
Sve to pokazuje da problem nije u nedostatku novca, već u načinu upravljanja. Donacije i krediti bez jasne odgovornosti domaćih institucija samo produžavaju agoniju. Dok se voda tretira kao politički plijen, a ne kao strateški resurs, BiH će ostati zemlja u kojoj se milioni ulažu, a građani i dalje piju vodu sumnjivog kvaliteta i gledaju kako rijeke postaju otvoreni odvodi.
Ako se ne promijeni odnos prema javnim vodnim sistemima – kroz stvarne reforme, profesionalno upravljanje i odgovornost vlasti – Bosna i Hercegovina neće imati problem samo s evropskim standardima. Imaće problem s osnovnim pravom svojih građana: pravom na zdravu vodu i čist okoliš.
