Čuveni talijanski humoristični strip Alan Ford odlazi u historiju. Vijest je objavio sam tvorac stripa Luciano Massimiliano Secchi (nama mnogo poznatiji pod pseudonimom Max Bunker). Uoči izlaska 650. izdanja stripa, ovaj 84-godišnji scenarist saopćio je da se jednostavno umorio od Alana Forda. Najavio je još 10 oproštajnih epizoda, nakon čega Alan odlazi u penziju, a trebala bi ga naslijediti nova (anti)junakinja, Petra.
Vijest nije baš rastužila fanove, budući da mnogi smatraju da se to trebalo desiti barem 200 epizoda ranije, a čitavu situaciju porede sa oplakivanjem pokojnika sa kojim decenijama nismo komunicirali. No, jedno je sigurno vijest je mnogo više pogodila fanove na prostorima bivše Jugoslavije, nego one u matičnoj Italiji. Alan Ford je svoju najveću popularnost i kultni status stekao upravo na ovim prostorima.
Gotovo da ne postoji osoba odrasla na ovim prostorima, a da nije čula za Alana Forda. U historiji regionalnog strip izdavaštva mogl bi se izdvojiti dvije godine. Prva je 1948., odmah nakon rezolucije Informbiroa, kada je Jugoslavija počela malo više da se okreće zapadnjačkoj kulturi te se otvorio prostor za povratak izdavača poput Disneya. Sa krajem Drugog svjetskog rata i dominantnom strujom iz SSSR, strip je gotovo pa nestao, budući da je proglašen šundom i kapitalističkom literaturom. Legenda kaže da je zastupnik Disneya za Balkan, Alkajas Angelopulos, došao u Beograd jer mu je smetalo što su tih godina neki njihovi stripovi ilegalno stizali u zemlju. Na sastanku koji je organizovao Vladislav Ribnikar, tadašnji urednik Politike, otvorilo se pitanje vraćanja Politikinog zabavnika i ponovnog objavljivanja Disneyevih stripova. Tada je Josip Broz Tito navodno izgovorio čuvenu rečenicu koja se i danas prepričava:
“Zašto da ne, ja volim Paju Patka.”
Ipak, mnogo važnija godina za strip u Jugoslaviji bila je 1972. Te godine, u izdanju Vjesnika, izlazi prvi broj Alana Forda. Grupa TNT, šarolika banda nesvakidašnjih marginalnih likova i samozvanih tajnih agenata iz cvjećarnice u 5. aveniji u New Yorku, koja živi u najvećoj mogućoj bijedi, a obavlja zadatke od kojih ovisi opstanak kompletnog kapitalističkog društva, osvojila je Jugoslaviju na juriš. Autor ovog teksta je nekada doživljavao nervni slom od samoprozvanih stripofila čiji je vrhunac stripovske umjetnosti bio Alan Ford. Međutim, ispostavilo se da upravo u tome i leži vrijednost ovog stripa. Svi, ali baš svi su znali za njega i čitali ga. Gotovo da nije bilo kuće u Jugoslaviji, a da se u njoj nije moglo pronaći nekoliko brojeva Alana Forda. Čak i danas, ljudi koji nemaju nikakve veze sa stripovima nerijetko će reći:
"Ma ne pratim ti ja to, ali čitao sam Alana Forda".
Zanimljivo je da je strip postigao relativno mali uspjeh u rodnoj Italiji. No, zato je u Jugoslaviji postigao kultni status, prvenstveno zahvaljujući prevoditeljskim naporima i nevjerovatnoj adaptaciji Nenada Brixyja. Nakon Brixyjeve smrti, popularnost je blago počela padati, budući da niko nije mogao dostići ni približan kvalitet njegovih prijevoda.
Osim Italije i Jugoslavije, Alan Ford je stekao određeni nivo popularnosti i u Turskoj. Pokušan je i proboj na francusko-belgijsko tržište, ali je završio krajnje neslavno, sa samo 12 objavljenih brojeva.
Alan Ford je, zbog svog satiričnog i vrlo britkog i ciničnog humora, bio i redovna žrtva cenzure u Jugoslaviji te su iz njega izbacivane sličice, pa i čitave stranice. I to one koje su se odnosile na komunizam ili nacizam. Godinama je kružio mit o tome da Magnus & Bunker u jednoj od epizoda nisu poštedili ni Tita niti Bitku na Neretvi. Bio je to Sveti Gral za teoretičare zavjera. Godinama nakon raspada Jugoslavije, ova priča je konačno demistificirana i pokazala se tačnom:
Početak zanimanja za Alana Forda, jugoslovenskim klincima je i predstavljao svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, a uticao je i na izbor daljih stripova koje će u životu čitati.
A kako je sve počelo?
U maju 1969. godine na kioscima širom Italije pojavio se novi strip već uhodanog dua pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker), a njihovo najnovije djelo nosilo je ime Alan Ford. Ovaj kreativni dvojac je do tada stvorio više stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. "crnog stripa" (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. U svijet humora zakoračili su kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu (objavljivan je i kod nas, ali bez većeg uspjeha). Alan Ford je već bio potpuna novost u svijetu stripa, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente "crnog stripa", s tim da su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Isprva, publika nije prihvatala taj novitet te su, nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje, autori već namjeravali odustati od čitavog projekta. Međutim, sreća im se osmijehnula u posljednjem trenu te je nastala opća pomama za stripom. Za sve je kriva epizoda Superhik, po kojoj je '70-ih godina u Italiji snimljen i crtani film. Scenarista Bunker je svojevremeno izjavio:
"Alan Ford? To je ideja koja se dugo razvijala u meni. U mojoj prirodi je ponajviše izražena ta humorističko-satirična crta koju do tog momenta nisam imao načina da izrazim. Napisao sam prvi scenario 1967. i više ga puta preradio dok nije izišla definitivna verzija prvog broja. U načelu, ideja je bila napraviti satiru na James Bonda, po sistemu: koliko je on organiziran - toliko su ostali oko njega dezorganizirani. I ideja je profunkcionisala."
Na kioscima širom Italije, Alan Ford i dalje drži tradiciju objavljivanja nove epizode svakog mjeseca. No, još davno je izgubio sve ono što ga je proslavilo - šarm, duhovitost i svježinu, a samim tim i publiku. Nakon samo 75 nacrtanih epizoda nezamjenjivog Magnusa naslijedio je Paolo Piffarerio, isprva loše prihvaćen, ali kasnije su mnogi žalili i za njegovim radovima. Već je tada uslijedio lagani pad, kako u primjetnoj kvaliteti crteža, tako, nažalost i u kvaliteti scenarija.
Ideje su polako blijedile, a i ona prvobitna ideja i koncept stripa sve se više gubila. Nakon Magnusovog odlaska, Alan Ford je držao popularnost još nekih desetak godina, a onda je počeo rapidni pad, koji se nije zaustavio ni do današnjeg dana. Broj čitalaca i njihova dobna granica smanjuju se sa izlaskom svakog novog broja.
Alan Ford kao validna ratna valuta
Sa izbijanjem minulog rata, strip fanovi svih generacija su se jako brzo uvezali međusobno. Strip je postao jednim od rijetkih načina bijega iz surove svakodnevnice. Nakon što je, na samom početku rata, provaljena i pokradena trafika na trolejbuskoj okretaljci na dnu Bistrika, posljednji artikal koji je, nekim čudom, ostao u njoj skriven iza pulta, bio je Alan Ford – Mister Božić (ujedno i posljednji Alan Ford objavljen u SFRJ). Kući ga je, s ponosom, odnio autor ovoga teksta. Kada se nije pucalo sa brda, na ulici su se sretali klinci sa ruksacima punim stripova kako obilaze druge strip fanove i razmjenjuju stripove. Kao što su stariji koristili kutije cigareta kao regularnu valutu, klinci su koristili stripove. Za najvrijednije stripove tokom zime ’92. na ’93. smatraju se dva Alana Forda koji su se nekako, u paketima pomoći iz Hrvatske (gdje su nastavili izlaziti), provukli do autora teksta. Jedan je zamijenjen za 10 drugih stripova, a drugi za (tada) jako vrijedno specijalno izdanje Strip zabavnika u kojem se upoznaju Zagor i Čiko. Radilo se, zapravo, o prvoj regularnoj epizodi Zagora, koja je kod nas objavljena tek kasnije (i jedno je od rijetkih Bonellijevih izdanja objavljenih od bh. izdavača).
Večina čitalaca Alana Forda pamti po izdanjima zagrebačkog Vjesnika. Izlazio je mjesečno, kao izdanje Super Stripa. Kasnije ga je preuzeo Borgis, a zatim i Strip agent. U Srbiji je Alan Ford počeo da izlazi 1994., u izdanju NIP Maverick, a epizode su izlazile bez nekog reda. Strip je čak jedno vrijeme i promijenio format, a najveća promjena bio je nedostatak Brixyjevih sjajnih prijevoda. Maverick je izdavao i Alan Ford Special. Veliki broj epizoda bio je iz "post-Piffarerio" faze, ali su kod najmlađih čitalaca i ova izdanja doživjela uspjeh. Zatim je strip preuzeo nikšićki MN Press. Danas, Alan Ford redovno izlazi na mjesečnom nivou u izdanju izdavačke kuće Color Media International iz Novog Sada.
Pored stripa i animiranog filma, Alan Ford se pojavio i u računarskim igricama i albumima sa samoljepljivim sličicama, a na našim prostorima i u predstavi Zagrebačkog kazališta mladih te čitavom nizu publikacija, od kojih bismo izdvojili Cvjećarnicu u Kući cveća, srbijanskog autora sa britanskom adresom - Lazara Džamića. Radi se o popularnoj studiji o fenomenu jugoslovenskog uspjeha Alana Forda (autor teksta će se krajnje neskromno pohvaliti kako je dobio zahvalnicu u drugom, dopunjenom izdanju knjige). Pored toga. citati iz stripa vrve internetom, a nerijetko ćemo ih vidjeti i kao natpise na majicama, šoljama, grafite, itd. Faktički - Alan Ford je svuda oko nas, ali se i ne čita. Nakon 54 godine redovnog izlaženja i 80 hiljada objavljenih stranica.
Da li je ovo zaista kraj jedne ere?
Jedno je sigurno, avanture Grupe TNT, posredovane i preoblikovane briljantnim prijevodom Nenada Brixyja, kod nas su postale sastavnim dijelom popularne i masovne kulture - i to mnogo dublje i šire nego u samoj Italiji. Koliko su Brixy i Jugoslavija bili bitan faktor najbolje je pojasnio sam Bunker u jednom od intervjua. Tu Bunker spominje pisma koja je razmjenjivao sa Brixyjem, kao i činjenicu da mu je izdavač povremeno prenosio reakcije jugoslovenske publike na serijal. Znači li to da je već tada bio svjestan zvjezdanog statusa svog djela na ovoj strani Jadrana? Apsolutno, kaže. "Bili ste senzibilniji i pažljiviji čitaoci od mojih sunarodnjaka." Upravo zato je Alan Ford najprije doživio rapidnu ekspanziju u Jugoslaviji.
Sama vijest da ovaj kultni strip prestaje izlaziti naišla je na prilično mlake reakcije regionalnih medija. Razlog tome možemo tražiti i u činjenici da se na našim prostorima ovaj strip uglavnom percipira kao institucija (zajedničke i bolje, što mnogima danas ne odgovara) prošlosti.
Broj 660, koji bi u Italiji trebao izaći sredinom naredne godine, donijet će nam posljednju epizodu Alana Forda. Sarajevski književnik sa zagrebačkom adresom, Dinko Kreho, tim povodom je razgovarao sa Maxom Bunkerom. Međutim, Bunkerovi odgovori bili su kratki, eliptični i enigmatični. Na pitanje o završetku Alana Forda, odgovorio je: "Pričekajmo da vidimo šta će biti". Da li to znači da Grupi TNT možda i neće doći kraj?
Što se junakinje nasljednice, Petre, tiče - Bunker ne otkriva previše sem da se radi o novoj junakinji te da će ona preuzeti štafetu od Grupe TNT. Da li će ona biti ženska verzija Alana Forda, hoće li postojati u istom univerzumu i kontinuitetu kao Grupa TNT - Bunker ne želi otkriti.
U razgovoru sa Krehom, Bunker je pojasnio i kako on, kao autor, izdavač i urednik, ali i kao čitatelj, gleda na današnji stripovski pejzaž u Italiji i koliko se situacija promijenila u odnosu na onu ‘60-ih, ‘70-ih ili ‘80-ih godina prošlog stoljeća. "Iskrsla je masa problema", naveo je. Prije svega Covid-19, a zatim i klimatske promjene i nepogode koje opisuje kao "pobunu prirode", promijenile su životne, a samim tim i čitateljske navike. Ipak, stičemo utisak da ovaj stripovski veteran i aktualnoj eri stripovske umjetnosti pristupa kao istinski uživalac, bez fatalizma i lamentacija.
A kako će se gašenje Alana Forda odraziti na naše krajeve? Budu li se nove epizode objavljivale u ritmu od jedne mjesečno (što nije garantovano), imamo barem još sedam godina do kraja serijala. A na pitanje šta bi poručio čitateljstvu s prostora bivše Jugoslavije, Bunker je ostao enigmatičan:
"Imajte povjerenja i nadajte se da sam ispričao potpun vic. ŽIVIO 'ALAN FORD'!!!!"
Za kraj - citati utkani u srž regionalne pop kulture
“Sada je trenutak velikih odluka! Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi.” (Bob Rock)
“Tko spava, nije budan.” (Grunf)
“Halo, Bing, kako brat? Mršavi u nadi da će se provući kroz rešetke zatvora? Nikad ništa od njega…” (Sir Oliver)
“Ovdje leži, ne bježi, jer nije svježi” (Nadgrobni spomenik)
“Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” (Broj Jedan)
“Siroti slijepi pas, sin slijepca (psa), kod vlasnika također slijepa. Darujte bez okolišanja.” (Natpis kod psa Nosonje)
“Bolje je častan bijeg nego nečastan poraz.” (Grunf)
“Tko leti – vrijedi, tko vrijedi – leti, tko ne leti – ne vrijedi.” (Grunf)
“Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i vlastitu.” (Natpis u cvjećarnici)
