Nešto više od trideset kilometara od Srebrenice, na putu prema Skelanima, iza zaraslih šumskih staza i preživjelih temelja nekadašnjih kuća, leži selo Radovčići.
Nekada je u njemu živjelo oko 600 ljudi, a danas ih je ostalo svega desetak. Gotovo sve su to žene – majke koje su izgubile sve, ali se vratile da obnove život tamo gdje je on brutalno prekinut.
Radovčići više ne podsjećaju na selo kakvo su nekad bile. Do njega vodi šumski put pun rupa i prašine, a krajolik obraslih puteva ne otkriva ni najmanji trag nekadašnje zajednice. Ipak, dim iz dimnjaka na samom kraju zaseoka nagovještava da neko u toj tišini ipak živi.
Aiša Begić jedna je od rijetkih povratnica. Na početku sela nije mogla ni kamionom dopremiti građu jer je put bio neprohodan. “Našla sam jednog čovjeka s frezom, i on mi je to polako vozio do kuće,” kaže kroz osmijeh. Godinu dana je živjela u šupi od dasaka, i uprkos siromaštvu, kaže da se nigdje nije osjećala tako mirno kao tada. “Niti sam igdje spavala kao u toj šupi”, priznaje.
Aiša se vratila prije 23 godine, i to nakon četrnaeste selidbe otkako su izbjegli. Kćerkama u Švedskoj nije ni smjela reći da se vraća. “Kažu, nema nikoga tamo, ostani u Sarajevu, a ja samo osjetim mir kad sam ovdje”, govori Aiša dok joj kćerka s unucima sjedi za stolom.
Prvih godina živjela je u drvenoj montažnoj kući dobijenoj kroz donacije. Kasnije je sama započela gradnju prave kuće, a paralelno s tim obnavljala je okućnicu, put do sela, dovodila vodu i sadila pšenicu – iako joj nije trebala za prehranu. “Samo sam htjela da je vidim kako raste. Kao nekada kad su kroz nju trčala moja djeca. Da je nisam posijala, umrla bih.”
Te godine proizvela je preko 700 kilograma pšenice, koju je podijelila komšijama. “Neću je ni žeti, govorila sam, samo da mi je gledati. Kao nekada.”
Aiša je u genocidu 1995. izgubila supruga i dva sina. Njihovi skoro kompletirani ostaci sahranjeni su u Potočarima. U tišini Radovčića, jedinu blizinu i podršku pronalazi u komšinici Fati Gurdić, koja se vratila godinu dana nakon nje. Fatin muž se spasio preko šume, a djeca su preživjela jer su bila mala. No, izgubili su desetine rođaka, među njima i troje djece Fatinog djevera – Azmira, Azmira i Bajru.
Fata danas živi sama, obrađuje baštu, iako sinovi više ne žive u selu. “Odem i u Živinice, ali uvijek bih se ovdje vratila. Ovdje je moj život.”
Selo Radovčići spaljeno je u junu 1992. Mještani su tada pobjegli u “Zbjeg” – improvizirani kamp u šumi Šehiti. “Ko je šta ponio – ceradu, najlon, šator. Neki čak i šporet. Svako sebi pravio kolibu,” prisjeća se Sead Jahić, koji je tada imao dvanaest godina. “Ja sam tu proveo mjesec-dva, ali neki ljudi i cijelu zimu.”
Njegov stariji brat poginuo je iste godine od granate, dok je obrađivao pšenicu. “Djeca smo tada nosila svoje traume sami. Nismo znali ni kako da ih izrazimo.”
Danas, Sead živi u Bratuncu, radi u Srebrenici i svakog vikenda dolazi pomoći Aiši i Fati. “Bez njih, selo ne bi ni imalo osnovnu infrastrukturu. One su srce ovoga mjesta.”
Lokalna džamija, spaljena do temelja, danas je simbol zajedništva. Jedan preživjeli kameni zid ostavljen je netaknut kao svjedok preživljavanja. “To je zid koji danas okuplja ljude, jedini pravi zid ovog sela,” kaže Sead.
Porodica najmlađe žrtve genocida, Fatime Muhić, također je iz Trubara, zaseoka Radovčića. Aiša se prisjeća dana pred pad Srebrenice. “Sin mi vadi med iz ramova da nahrani narod. Ja se iskradem, uzmem hljeb i povrće, i nosim gladnima.” U tom činu humanosti, UN vojnici je više nisu pustili nazad. “To je bio zadnji put da sam ih vidjela. Čovjeka mog, sinove moje…”
Otišla je zadnjim konvojem za Lukavac, potom Sarajevo. Bila je nepismena, pa je odlučila učiti da bi lakše tražila informacije o svojim ubijenim. “Unuk mi imao bukvar. Čitala sam s njim svaki dan. Naučila sam čitati za dva mjeseca.”
Njena snaga nije stala ni tada. Uložila je svoju skromnu ušteđevinu u put, vodu, hajr-česme, pa i u izgradnju mosta na ulazu u selo. “Dala je svojih 12.000 maraka. I još nagradila majstore,” priča Fata. “Nema dana da ona ne smišlja nešto novo. Umorimo se svi, samo ona ne staje.”
U sjeni genocida, Radovčići su zahvaljujući ovim ženama ponovno dobili život. Ne kao prije, ali dovoljan da se potomci imaju gdje vratiti. I da ostane zapisano: selo postoji – jer su majke odlučile da ga ne izbrišu.
