Četrdeset osam sati nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt zabranio budžetsko finansiranje dvjema političkim strankama – Savezu nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika i Ujedinjenoj Srpskoj Nenada Stevandića – u Bosni i Hercegovini vlada sablasna tišina iz pravca bankarskog sektora.
Niti jedna banka, niti Centralna banka, niti ijedna od entitetskih agencija za bankarstvo nije smogla snage da javno izgovori jednu jedinu rečenicu o odluci koja bi mogla preokrenuti političku realnost u zemlji.
Prema Schmidtovom nalogu, svaka marka koja bi trebala biti uplaćena SNSD-u ili Ujedinjenoj Srpskoj iz javnih budžeta, mora se automatski preusmjeriti na posebni račun kod Centralne banke BiH. U protivnom, bankama koje odluče ignorisati ovu odredbu prijete ozbiljne sankcije. No, kako stvari stoje – niko se još nije usudio ni da pisne.
Radi se o direktnom finansijskom udaru na dvije stranke koje su redovno iz budžeta svih nivoa vlasti u BiH sisale oko 1,2 miliona eura godišnje. Taj iznos, iako simboličan na makroekonomskom planu, u političkoj realnosti BiH znači punu vreću gotovine za predizborne kampanje, partijske prostorije, uhljebe, botove, lojalne medije i duboko ukorijenjene mehanizme kontrole društva.
Odluka visokog predstavnika donesena je, kako je navedeno, zbog "antidejtonskog djelovanja" SNSD-a i Ujedinjene Srpske – čime je napokon konkretizirana međunarodna poruka: dosta je bilo finansiranja separatizma iz državne kase.
Dodik nije dugo čekao s odgovorom. Već narednog dana je najavio “kontrole” nad svima koji se drže Schmidtove odluke, jasno aludirajući da će pokušati izvršiti pritisak na institucije i banke koje se povinuju međunarodnom nalogu. U prevodu: "Ili ste s nama, ili ste neprijatelji Republike Srpske."
No, Schmidtov potez je samo nastavak višegodišnjeg ekonomskog pritiska na Dodikov režim. Nakon što su zbog američkih sankcija još prošle godine ugašeni bankovni računi niza firmi i pojedinaca povezanih s vrhom RS-a, sada je zahvaćena i srž političkog sistema: partijska blagajna.
Dodik i Stevandić – predsjednik entiteta i predsjednik entitetske skupštine – pod sankcijama su Sjedinjenih Američkih Država. Prvi još od 2017. godine, s dodatnim paketom sankcija iz 2022. zbog otvorenih prijetnji secesijom, negiranja genocida i podrivanja ustava BiH. Drugi zbog pomaganja Dodiku u razgradnji države. Obojica, zajedno s premijerom RS-a Radovanom Viškovićem, nalaze se na potjernici Suda BiH zbog odbijanja da se odazovu na pozive državnih pravosudnih institucija.
I dok Dodik urla o "okupaciji", a Schmidt povlači dosad najdirektniji finansijski potez, banke – čuvari zakonitosti u svakom ozbiljnom društvu – ponašaju se kao da je zemlja progutala njihove PR službe.
Centralna banka BiH šuti. Ni riječi nisu dali o tome kako će primati sredstva namijenjena zabranjenim partijama niti šta će s njima dalje raditi. Isto vrijedi i za više komercijalnih banaka koje je kontaktirao RSE. Ni predsjednik Udruženja banaka Edis Ražanica nije se oglasio.
Berislav Kutle, bivši predsjednik tog udruženja, oprezno navodi da “banka može blokirati sredstva isključivo na osnovu pravno valjanog naloga”, ali priznaje da Schmidtove odluke nikada nisu bile osporene po pitanju legalnosti. Ukratko, sve je na stolu – ali niko ne želi prvi da povuče potez.
Ivana Korajlić iz Transparency Internationala brutalno realno podsjeća: SNSD i slične stranke već odavno preživljavaju na neformalnim tokovima novca – putem javnih nabavki, grantova, fiktivnih ugovora, firmi koje “dobrovoljno” pomažu kampanje, i naravno – crnih fondova.
I ako Schmidt misli da će jednom odlukom presjeći sve linije finansiranja SNSD-a i US-a, u ozbiljnoj je zabludi. Jer mafijaški model finansiranja stranačkih hobotnica u BiH je daleko sofisticiraniji i razgranatiji od državne regulative.
Dodik već vidi najcrnji scenarij – zabranu rada SNSD-a i njegov izgon iz izbornog procesa. Po njegovim riječima, to bi bio “vrhunac okupacije”. Međutim, iz CIK-a BiH na tu temu – također tišina.
Vehid Šehić, bivši član CIK-a, podsjeća da ova institucija prati finansiranje političkih stranaka putem godišnjih izvještaja. Dakle, ako se neka budžetska marka ipak zavrti oko SNSD-ove kase, to će se možda otkriti – tek na kraju godine.
Ovo, ipak, nije presedan. Visoki predstavnik Paddy Ashdown je 2004. godine potpuno blokirao Srpsku demokratsku stranku (SDS) – ne samo budžetska sredstva, nego sve transakcije, članarine, donacije. Funkcionisanje stranke je tada, kako kaže predsjednik SDS-a Milan Miličević, bilo praktično nemoguće. A podrška? Nula. “Niko nije tada imao petlju da nas brani”, ističe Miličević i direktno podsjeća na Dodikovu licemjernu tišinu iz tog perioda.
Sada je bumerang došao do SNSD-ovih vrata.
Iako zakon o finansiranju stranaka dozvoljava korištenje i lokalnih budžeta, članarina, donacija i prihoda od vlastitih firmi, Schmidtova odluka jasno cilja na najlakši, najvidljiviji tok novca – direktna budžetska davanja.
Ako ništa drugo, postavlja se ključno pitanje: da li će se bh. društvo napokon probuditi i shvatiti da finansiranje destrukcije države iz novca građana – mora prestati?
Ili ćemo i dalje gledati kako Dodik i slični vrište o “stranim okupatorima”, dok tiho i efikasno izvlače zadnju marku iz budžeta – uz blagoslov šutljivih banaka?
