Jučerašnje okupljanje u Srebrenici, gdje je služen parastos poginulim pripadnicima 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba Vojske RS, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin koji vrijeđa sjećanje na nevine žrtve genocida u ovom gradu.
Ova ceremonija nije samo skandalozna; ona je uvredljiva i duboko šokantna jer se na tako simboličnom mjestu veličaju jedinice čiji su bivši komandanti optuženi za najstrašnije zločine protiv čovječnosti.
Prisustvo pojedinaca povezanih s ovom jedinicom, koja je bila aktivna tokom genocida, dodatno pojačava osjećaj nelagode i duboke povrijeđenosti. Ova okupljanja, koja otvoreno veličaju jedinice umrlu u genocidu, nisu samo neprimjerena, već predstavljaju nastavak politike negiranja i revizionizma koja se, nažalost, uspjela uvuci u svakodnevni život. Srebrenica, koja bi trebala biti simbol stradanja i sjećanja na nevine žrtve, postaje pozornica za predstave koje veličaju one koji su za te zločine odgovorni.
Ono što je još alarmantnije jest potpuna indiferentnost prema ovom skandalu sa strane međunarodnih organizacija i ambasada. Zašto nijedna od ovih institucija nije reagovala na veličanje genocidnih jedinica? Kako je moguće da se osude spomenici poput onog posvećenog generalu Mehmedu Alagiću, heroju i borcu za pravdu, dok se istovremeno dopušta veličanje onih koji su učestvovali u genocidu?
Je li dvostruki aršin postao standard u međunarodnoj politici, gdje ono što se radi u RS postaje prihvatljivo, dok se svaki naš pokušaj da oživimo sjećanje na naše heroje doživljava kao prijetnja?
Mehmed Alagić je heroj, a ne zločinac! Njegova borba za pravdu i slobodu ne može se mjeriti sa zločinima onih čije ime i prošlost sada veličaju u Srebrenici. Ova nepravda, ova šutnja pred očiglednim skandalom, govori nam mnogo o trenutnoj političkoj klimi—jedan standard za nas i potpuno drugačiji za druge. Dok mi svako naše nastojanje da odamo počast našim herojima smatramo prijetnjom i optužujemo, istovremeno se omogućava i podstiče veličanje genocidnih jedinica koje su odgovorne za najstrašniji zločin u modernoj historiji.
Ovo su dvojni aršini u najgorem obliku—gdje se nevini i pošteni ljudi, koji su se borili za pravdu, stavljaju u istu ravnotežu s onima koji su počinili nezamislive zločine. Šutnja i neaktivnost pred očiglednim skandalom u Srebrenici samo potkrepljuju osjećaj da su svi naši napori besmisleni i da se neprihvatljive prakse nastavljaju bez ikakvih sankcija.
Povijest će nas pamtiti ne samo po tome kako smo se suočili s prošlošću, već i kako smo se borili protiv nepravde i negiranja. Dok se Srebrenica pretvara u mjesto veličanja genocidnih jedinica, moramo se pitati—kako ćemo se boriti protiv ovih dvostrukih aršina? Koliko dugo ćemo još tolerirati ovu nepravdu i gdje je granica našeg strpljenja?
Naša borba za istinu i pravdu ne smije biti usmjerena samo prema onima koji su počinili zločine, već i prema onima koji, kroz svoje šutnje i dvostruke standarde, omogućavaju da se ova zla nastave. Naša odgovornost je da ne dozvolimo da Srebrenica postane samo još jedna pozornica za predstave koje podržavaju zločince, dok naši heroji ostaju nepoštovani.