Dok predsjednik Vučić predlaže novi mandat za izbor Vlade, srpski studenti u protestu, na biciklima, napreduju kroz Mađarsku ka Strazburu, noseći poruku gluvoj i kratkovidnoj „starici“, koja sve teže odgovara na ime Evrope.
Ako ništa drugo, možda smo sve bliži razbijanju iluzija i razriješavanju dileme: da li su litijum i najavljeno značajno učešće srpske odbrambene industrije u dugoročnom, revolucionarnom projektu EU naoružavanja važniji za kolevke moderne demokratije, ili borba student-građanin protiv korupcije, medijskog snobizma, sve većeg otvorenog režima i otvorenog režima protiv vas i slobodni građani?
S druge strane, nema suštinskog iznenađenja oko izbora novog mandata jer je u pitanju još jedan fikus-premijer, porijeklom sa Korduna, za kojeg će birati fikuse-ministre i fikuse-direktore...
Tako će Srpska napredna stranka, poput zgužvane limenke lošeg piva, biti bačena na smetljište istorije, a domaća medijska fauna će biti pridodata osvježenoj biljnoj flori u džungli „srpskog sveta“. Menažerija, naravno, ima svog kralja, a to nije Tarzan.
Podsjećamo Tijanića i Budimpešte u znak solidarnosti
Gledajući građane Budimpešte i njihovog gradonačelnika kako srdačno i sa oduševljenjem dočekuju i ispraćaju srpske studente na biciklima prema Slovačkoj, Austriji, Njemačkoj, gdje će ponovo preći Dunav i stići u Strazbur, prisjetio sam se govora koji je kontroverzni bard jugoslovenskog i srpskog novinarstva Aleksandar Tijanić održao studentima Fakulteta političkih nauka u Beogradu.
Osnivač političke nekorektnosti u bivšoj Jugoslaviji otvoreno je te jeseni 2012. godine svoje nasljednike u struci "umaznuo" programskim govorom koji je uvrijedio većinu prisutnih studenata i oštro podijelio domaću i regionalnu javnost.
Jer, ako je postojao novinar koji je, kao niko drugi, žestokim tektonskim nabojem svog raskošnog talenta tako duboko natopio i uzdrmao jugoslovensko medijsko tlo, onda je to bio pokojni Saša Tijanić.
Zlatno doba pisane riječi i dolazak televizije
Čovjek je osamdesetih godina prošlog stoljeća pisao legendarne kolumne i kolumne u beogradskim nedjeljnicima NIN i Intervjui, zagrebačkim časopisima Start i Danas, splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, ljubljanskoj Mladini...
Slomljen ratom i raspadom zemlje 1991. godine, počinje i privremeno se sklanja u Sportski žurnal u Beogradu, ispisujući na trećoj strani daleko najinspirativnije i najubojitije rečenice domaćeg sportskog novinarstva.
U elektronske medije ušao je 1993. godine kao direktor TV Politika, ali i kao autor legendarne predizborne kampanje „POŠTENO“. što je Zorana Đinđića lansiralo u političku orbitu.
Zbog toga ga je Milošević izbacio na ulicu kao kofer, što, prema izjavama pouzdanih svjedoka, nije previše uticalo niti uzdrmalo njegovog brata Đinđića. Jednom riječju, nemilosrdno ga je ohladio.
Nosio je tu žaoku čitavu deceniju, zlobno i zlobno koliko mu je Bog dao, sve dok definitivno nije stekao titulu "mračnog viteza" objavljivanjem osvetničke rečenice u hrvatskom listu Nacional: "Ako Đinđić preživi, Srbija neće", nekoliko mjeseci prije premijerovog ubistva.
Esej koji je obilježio jednu generaciju
Otkrio sam ga kao novinara i zarazio se doživotno kada sam pročitao njegov uvodnik sredinom 1980-ih pod naslovom "Slava i bijeda Shock Uniteda". Natopljen crnim slezenom beogradskog sivila, Tijanićev portret albanske podzemne zajednice u prestonici naslikan je sa dubokim simpatijama i nevjerovatnim izrazom.
Nezaboravna slika ljudi koji noću rade na snabdjevanju beogradskih kvanta i zelenih pijaca, ujutru tresu tepihe, cjepaju drva i tovare ugalj za loženje, a danju spavaju na kartonu, u podrumima, pored vlažnog ogreva...
Sjetio sam ga se nekoliko godina kasnije dok sam čitao remek djelo Ernesta Sabata "O herojima i grobovima". To je ona knjiga o podzemnim galerijama i kanalima Buenos Airesa kojima vlada sekta slijepih ljudi...
Tijanićevo pismo studentima
Tako mi je ovih dana, dok sam razmišljao o studentima, pala na pamet jedna neočekivana sila: asocijacija na njegovo obraćanje studentskom zboru u novembru 2012. godine, na polemičke manire kojih se ne bi posramio ni Miroslav Krleža.
Njegov nastup ga je, podsjetimo, zatekao na mjestu direktora Javnog servisa - RTS, što je dodatno skandaliziralo dio javnosti. Stavite kacige:
"Ko ste vi ljudi, zaboga? Koja je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Šta piše na vašoj znački? Za šta navijate? Protiv čega ste, za šta ste? Šta mijenjate? Koje su vaše knjige? Šta su vaši budući klasici? Šta je razlog vašeg postojanja? Zašto ste na ovom svijetu? Da li ste pomireni sa sudbinom trominutne generacije koja je stvorena u jednoj generaciji koja je stvorena u trominutnom životu? nesrećni spermatozoid i jaje uplakano, zasto su ti dugovi kad ih nisi napravio?
Da li je pogled na celulit Kim Kardashian vaš krajnji horizont? Vaši hiperpalci su se razvili putem SMS-a, vaš Veliki brat, medijski nametnuti idoli idealnog tipa sa istim brojem pačjih usana i identičnih grudi...? Je li to sve što možete učiniti kao generacija? šta ti je dozvoljeno da radiš?
Ovi poslijeratni ljudi prije nego što ste vidjeli Bitlse, Kenedija, Vijetnam, 68., Muhameda Alija, Vudstoka, Djecu cveća, Crne pantere, Brendona, Pozu 69, Salinera, nobelovca Andrića, sletanje na mesec, Olimpijadu na Jahorini, Billa Gejtsa, kolor TV, D. Koma Mondora, D. SSSR, Zoran Radmilović, more, maratonci, Zvezda kao prvak svijeta, smrt Tita, daljinski, kraj aparthejda, zlato u košarci, Džajić, Pikaso, prvi deo Kuma, CD-ovi, pad Berlinskog zida, Arsen Dedić, građanski rat i raspad Jugoslavije... Vidite li razliku? Zašto pristajete na to? Zašto ste pristali da budete tiha silicijumska generacija nakon silicijumske generacije?
Vi ste zamorci.
Nagurali su te. Vi ste dokazni predmeti. Zamorci… Bez integriteta nema ličnosti. Bez ličnosti nema građanske hrabrosti i odgovornosti. Bez građanske hrabrosti i odgovornosti nema demokratije... Tabloidna politika neminovno rađa tabloidnu ekonomiju, zatim tabloidnu umjetnost, pa tabloidno novinarstvo i na kraju tabloidni život sa deset sati dnevnog zapanjujućeg TV programa. Šta god da je, da Srbija nema RTS, sve kćerke bi bile kao Stoje, a svi sinovi zaštićeni svjedoci...
Na Balkanu je svako bogatstvo uglavnom rezultat snalažljivosti, nepoštenja, korupcije, Alchajmerove bolesti („Ne sjećam se odakle mi novac“) ili državnog milosrđa. U središtu obrnute društvene piramide, koju na vrhu drže gubitnici tranzicije i kasna srednja klasa, funkcionira novac. Veliki. Desno od novca su stranke i država, lijevo su škole, crkve i mediji. Desnica održava red i strah, a ljevica inerciju, društveni konsenzus i iluziju napretka ka boljem. Korupcija, ispod koje vreba mafija, povezuje sve nivoe piramide poput otrovnog bršljana...
Poruka u boci stigla je do obale.
Ova neobična provokacija putovala je kao "poruka u boci" punih 12 godina, što se poklopilo sa vladavinom Aleksandra Vučića.
Konačno je našla svoju obalu, a oni kojima je bila upućena znali su je dešifrirati. Da nađem svoj slogan, svoju značku, svoje pjesme, da navijamo za slobodu. Oni koji nisu htjeli ili nisu znali čitati neka nastave da uče.
