Beograd već godinama intenzivno ulaže u modernizaciju svojih oružanih snaga, nabavljajući sofisticirane vojne sisteme iz različitih zemalja. Ova vojna nadgradnja obuhvata francuske borbene avione, ruske jurišne helikoptere poznate kao „leteći tenkovi,“ kineske protuzračne sisteme, pa čak i izvještaje o dronovima iz Irana, čime Srbija nastoji osnažiti svoj vojni položaj u regiji.
Ovaj rastući arsenal oružja, koji dolazi u kontekstu regionalnih tenzija i sve češćih političkih kriza, izaziva zabrinutost među susjednim zemljama koje osjećaju prijetnju od mogućeg srpskog ekspanzionizma.
Strategija Srbije za vojno jačanje, koja nema jasnog unutarnjeg opravdanja, budi sumnje i dovodi do spekulacija o njenim potencijalnim ciljevima. Uz sve veći vojni budžet i impresivan inventar, Srbija posjeduje otprilike 250 tenkova – više nego sve ostale države bivše Jugoslavije zajedno.
Za usporedbu, Hrvatska posjeduje oko 75 tenkova, dok Bosna i Hercegovina ima samo 45. Sjeverna Makedonija raspolaže s 31 tenkom, dok Crna Gora i Kosovo nemaju tenkove uopće. Upravo je ta nesrazmjerna vojna snaga Srbije, u kombinaciji s političkom retorikom i prijetećim porukama, izazvala reakcije u susjednim zemljama, koje se, bez snažnijeg međunarodnog prisustva, osjećaju ranjivo.
Već duže vrijeme postoje izvještaji da se Beograd oslanja na koncept „Srpskog svijeta,“ koji vuče korijene iz ideje „Velike Srbije“ što ju je tokom devedesetih godina zagovarao Slobodan Milošević. Iako je Milošević umro 2006. godine, njegova vizija o teritorijalnom ujedinjenju svih područja bivše Jugoslavije gdje žive Srbi, kroz nacionalistički pokret koji je stajao iza četiri krvava rata, ostaje kao trajna ideološka inspiracija. Aktuelni politički lideri u Srbiji, uključujući predsjednika Aleksandra Vučića, politički su odrasli u Miloševićevoj eri, dok su neki od njih direktno učestvovali u njegovom propagandnom aparatu. Njihova prošlost i sadašnje izjave samo pojačavaju strahove da se stari snovi o hegemoniji na Balkanu obnavljaju u novom ruhu.
Na posljednjem sastanku „Sveopćeg srpskog sabora“ u Beogradu, kojem su prisustvovali predstavnici Srba iz čitave bivše Jugoslavije, strateški je artikulisan plan pod nazivom „Sveopća srpska deklaracija.“ U ovom dokumentu Kosovo je proglašeno dijelom Srbije, a Republika Srpska u Bosni i Hercegovini definirana je kao nacionalni interes Srbije. Ovaj čin izazvao je osudu međunarodnih aktera, koji smatraju da ovakvi dokumenti potpiruju nestabilnost i prijetnju po mir na Balkanu. Evropski diplomati su jasno izrazili zabrinutost zbog potencijala ovakvih izjava da destabilizuju regiju i ugroze mir koji je s mukom postignut nakon krvavih ratova devedesetih.
Za susjedne države poput Kosova i Bosne i Hercegovine, koje nemaju dovoljno snažne vojne resurse, zaštita koju im pružaju mirovne misije NATO-a i EU postaje neophodna. Situacija postaje još napetija kada se uzme u obzir niz vojnih incidenata koje su pratili izvještaji o okupljanju srpskih trupa blizu granica sa Kosovom, uz upotrebu paravojnih jedinica u konfliktima s kosovskim snagama. Ovakvi incidenti podsjećaju na devedesete godine, kada su slične paravojne operacije prethodile ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Regionalna politička klima dodatno se komplikuje unutrašnjim pritiscima na vođe bosanskih Srba, koji često koketiraju s idejom secesije. Tokom avgusta 2024., direktor CIA-e posjetio je Bosnu i Hercegovinu kako bi razgovarao o opasnostima koje donosi separatistička retorika lidera bosanskih Srba. Pored prijetnji o otcjepljenju Republike Srpske, bosanski Srbi, prema dostupnim informacijama, organizuju paravojne jedinice koje bi u slučaju sukoba mogle biti spremne za akciju. Ukoliko bi ove jedinice bile pod vojnim pritiskom, vrlo je vjerovatno da bi Beograd intervenisao, uključujući slanje svojih tenkova u Bosnu i Hercegovinu.
Također, povratak Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država mogao bi dodatno destabilizovati situaciju. Njegova administracija, poznata po alternativnom pristupu prema Balkanu i pragmatičnim vezama s Beogradom, otvara prostor za različite scenarije. Kandidat za ministra vanjskih poslova je bivši ambasador SAD-a u Njemačkoj, koji ima interes u poslovnim projektima u Srbiji, što samo produbljuje bojazan da bi se američka politika mogla promijeniti u korist Srbije. U ovakvom političkom okruženju, potencijal za konflikt na Balkanu ostaje ozbiljan razlog za zabrinutost, dok se Balkan ponovo suočava s prijetnjom velikih promjena i mogućeg novog sukoba.
