Sofija Atlija , 90-godišnja starica umrla je prije pola godine na federalnoj strani.
Bila je posljednji stanovnik ovog napuštenog sela zaraslog u korov sa tek dvije obnovljene kuće nakon rata u kojima ne živi niko. Preko nevidljive administrativne granice u manjem entitetu živi tek troje-četvero staračkih duša koji se broje u Staroriječane.
Možda i manje. Stara Rijeka je dio grozda hrvatskih sela na teritoriji Sanskog Mosta i Prijedora zajedno sa Briševom, Volarom, Batkovcima. Sve je to pomeo strašni rat,a Briševo je doživjelo krvavi pir četnika kada je u dva julska dana 1992. ubijeno 67 civila i silovene sve žene i djevojke .
A 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća u Župi Stara Rijeka utemeljenoj 1850.godine živjelo je oko 1500 ljudi, radilo u Rudniku željezne rude „Ljubija“, selo je imalo trgovine, ambulantu, lokale, čak 20 autobusnih linija, da bi naredna desetljeća broj rapidno padao i pred rat 1991.godine na popisu je bilo svega 337 stanovnika. Popis 2013. godine u ovom je selu odsječenom od svijeta „našao“ dvoje ljudi.
Danas je još gore. Treba li uopće reći da osim struje ovdje nema više ničega. Sve kada bi i htjeli da dođete do ovog robinzonskog sela treba vam kampanjola ili džip. Izlokani regionalni put R -406 koji odavno ne pamti asvalt proteklih decenija i godina devastirale su poplave,a vegetacija sa obje strane polako prijeti da ga u potpunosti zatvori.
Preostali mještani i članovi Zavičajnog kluba „Stara Rijeka“ u Zagrebu i stanovnici MZ Stari Majdan kojoj pripada Stara Rijeka do entitetske crte peticijom su pokušali kod lokalnih vlasti i Direkcije za ceste USK koja je izgleda samo na papiru odgovorna za ovaj put pokrenuti potpuno zahrđali mehanizam poboljšanja ove putne komunikacije.
Bilo je obećanja i obećanja ,ludom radovanja, kako će se barem put održavati urednim, ravnati malo grederom i ukloniti vegetaciju koja je suzila put skoro na jednu traku. I sve do danas ništa.
Gordana Medved dolazi tri četiri puta godišnje u Staru Rijeku.
„ Nije nama do guma što ih deremo, ali boli nas što niko već decenijama ništa ne poduzima da se stanje popravi. Brat i ja smo išli i u inspekcijsku službu u Sanskom Mostu, moja majka je pisala peticije, otvarala vrata i u Bihaću, borila se da se ovaj put malo sredi,ali ništa“, kaže ona.
Tone Šarić život u Staroj Rijeci poredi sa kamenim dobom.
„Ovdje se živi kao za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nemamo samo cestara sa tačkama da krpi rupe po putu. Imamo samo šumu, zdravu vodu i čist vazduh,ali od vazduha se ne živi“. Direkcija za ceste USK ima pripremljen projekat obnove komunikacije Stari Majdan-Stara Rijeka, ali i jedan odlučujući problem-nemaju para. Obnavljanje ove trase koštalo bi oko 900.000 KM pa su za ova sredstva aplicirali kod Ministarstva za izbjegla i raseljena lica FBiH. Izvjesnost u dobijanje ovih para je veoma loša, skoro nikakva, jer u Staroj Rijeci nema povratka.
Ovdje umiru posljednji žitelji. Doduše, da ih želja mine , po nekoliko puta u godini , obično za Uskrs, ili sv.Josipa i sv. Anu ili sv. Antu dođe autobus Zavičajnog kluba „Stara Rijeka“ iz Zagreba. Dođu, nadišu se svježeg zraka i sa gorčinom se vrate. Za četiri dana će tako Staroriječani sa stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj hodočastiti katoličku crkvu u Prijedoru na blagdan Sv.Josipa,a kada će na red doći robinzonska Stara Rijeka, niko ne zna reći. U centru napuštenog sela stoji obnovljena crkva sv. Ante Pustinjaka sa tornjem i župnom kuću okružena borovima. Ona i groblja sa kapelicama čuvaju samo mrtve župljane.
