Nenad Stevandić ponovo je pred kamerama – i ponovo "brani srpski narod", ovaj put referendumom zakazanim za 25. oktobar.
Kao i svaki put kad vlast u Republici Srpskoj zapadne u ozbiljne probleme, pojavi se magična riječ: "referendum". Naravno, ne o korupciji, ne o kriminalu, ne o bijegu mladih iz zemlje – već o "odbrani institucija" i "srpskog identiteta".
Stevandić sada tvrdi da će referendum pokazati snagu naroda i da će Srpska "donositi buduće poteze". O kojim potezima se radi – naravno, niko ne govori jasno. Ali zato se dobro zna o čemu se šuti: o praznoj kasi, kreditima iz Kine i Rusije, nezaposlenosti i sve glasnijem negodovanju građana zbog loše ekonomije i bahatosti vlasti.
Dok priča o "nacistički opredijeljenom Šmitu" i svjetskoj zavjeri protiv Srpske, Stevandić pažljivo izbjegava pomenuti domaće zavjere – one zbog kojih se javni novac pretače u džepove stranačkih poslušnika, kumova i rodbine. Kada kaže da je "Srpska visoko centralizovana i funkcionalna", u praksi to znači da vlast jednim klikom kontroliše policiju, medije i institucije – ali ne da bi riješila probleme građana, već da bi ugušila svaku kritiku.
Retorika o "odbrani Ustava i mira" zvuči herojski, ali je prozirna: svaki put kad se režim nađe pred sudom ili međunarodnim pritiskom, narod se koristi kao ljudski štit. Dodikova presuda? "Napad na Srpsku." Kritika korupcije? "Udar na narod." U prevodu: vlast i narod su isto, pa ko napadne njih, napao je sve nas. Praktično – politički teatar sa dobro uvježbanom glumom.
Stevandić se hvali i da su "svi u svijetu sada shvatili" ko je Kristijan Šmit i kako se "zavjera" vodi protiv Srpske. Istina je, međutim, da svijet jedva da zna ko je Nenad Stevandić, a još manje ga interesuje njegov referendum. Evropa se bavi inflacijom i ratom u Ukrajini, Amerika svojim izborima – a lideri Srpske se prave da se na međunarodnim skupovima vodi rasprava o njihovoj sudbini.
Na kraju, Stevandić šalje "ohrabrujuću poruku": Republika Srpska je "organizovana i operativna", dok je Federacija BiH "dezorganizovana i nefunkcionalna". Šta to znači u stvarnosti? Da su entitetske institucije spremne za brzu mobilizaciju policije i stranačke mašinerije – ali ne i za reformu zdravstva, obrazovanja ili privrede. Za to nema klikova, samo mukotrpan rad – a taj posao je ovoj vlasti oduvijek bio najteži.
Referendum 25. oktobra neće donijeti ni investicije, ni nova radna mjesta, ni plate veće od mizernih 1.200 KM. Donijeće samo još jedan papir koji će vlast mahnuti pred kamerama i reći: "Narod je odlučio!" A narod? On će nastaviti da odlazi, da šuti ili da preživljava.
Jer u ovoj predstavi narod ne glasa o svojoj budućnosti – glasa o opstanku privilegija svojih "spasitelja".
