U Općinskom sudu u Sarajevu danas je okončana glavna rasprava u građanskom predmetu koji je policijski inspektor Nermin Šehović pokrenuo protiv ministra vanjskih poslova BiH i lidera stranke Narod i Pravda, Elmedina Konakovića, zbog klevete.
Proces koji je mjesecima izazivao pažnju javnosti, završio je iznošenjem završnih riječi obje strane, a presuda se očekuje u narednih 30 dana.
Riječ je o jednom od najeksponiranijih slučajeva u posljednje vrijeme, u kojem se sukob između visokog državnog zvaničnika i karijernog policajca pretvorio u pravosudni test granica između slobode govora i političkog uticaja.
Optužbe i kontraoptužbe
Na početku ročišta, Nermin Šehović je izjavio kako ga je tuženi Elmedin Konaković, i nakon ranijih ročišta, nastavio klevetati i iznositi neistine u javnosti. Istakao je da je, nakon jednog od prethodnih izlazaka iz sudnice, ministar nastavio sa uvredama ispred zgrade Suda, gdje je, prema njegovim riječima, „nastavio iznositi neistine i optužbe koje nisu izrečene u samom postupku“.
Šehović je naglasio da mu „famozno pismo“, koje se spominje u javnosti kao povod za političke i medijske napade, i dalje stvara ogromne probleme u profesionalnom i privatnom životu. „Od ovoga neću odustati“, rekao je odlučno, ističući da je tuženi nastavio širiti dezinformacije i insinuacije koje nemaju nikakvo uporište u dokazima.
Kako je naveo, Konaković je govorio o njegovim izjavama i postupcima iako u tom trenutku nije bio prisutan u sudnici. „Nije bio ni prisutan, ali je govorio šta sam ja navodno rekao. Ne želim da se svrstavam u političke obračune, ovo nije moj rat“, izjavio je Šehović.
Snimci, izjave i nedostatak dokaza
Na današnjem ročištu analizirani su materijalni dokazi, uključujući i snimak konferencije za medije koju je Konaković održao 25. aprila ove godine u zgradi Ministarstva vanjskih poslova BiH, gdje je govorio o akciji „Black Tie“, povezanoj sa istragama protiv balkanskog narkokartela.
Šehović je naveo kako je tu konferenciju „preslušao stotinu puta“ i da u njoj nema niti jednog jedinog dokaza koji se odnosi na njega. „Sve je bilo blef. Mi smo linčovani. Ako neko ima dokaze protiv mene ili mojih kolega, neka ih priloži i neka nas procesuiraju. Ja sam službeno lice, ja moram poštovati zakon. Ali šta bi bilo da sam ja rekao ono što je on rekao meni? Ja bih danas bio u zatvoru“, poručio je Šehović, dodavši da je „proces bio daleko od ravnopravnog“.
Sudija Amar Osmančaušević je istakao da će sud „analizirati cjelokupan snimak“ i donijeti odluku „na osnovu dokaza, a ne medijskih interpretacija“.
Svjedoci i „famozno pismo“
U završnim riječima tužitelja istaknuto je da niti jedan svjedok, uključujući Emila Sućesku, nije ponudio nijedan dokaz da je Šehović postupao nezakonito ili da je imao bilo kakve veze s predmetima vezanim za narkokartel. Prema izlaganju tužitelja, Konaković se u svom svjedočenju pozivao na „informacije koje su mu rekli prijatelji“, navodno o „anonimnom pismu“, ali to pismo nikada nije predočeno sudu, niti postoji zapis o njegovom postojanju.
„Apsurdno je da se anonimna prijava koristi kao povod za političke izjave i insinuacije koje nemaju pravni temelj“, stoji u završnim riječima tužitelja. „Tuženi ni u jednom trenutku nije ponudio konkretan dokaz, ime oštećenog ili bilo kakav relevantan podatak koji bi potkrijepio njegove tvrdnje. Umjesto činjenica, plasirane su insinuacije i neprovjerene informacije koje su ostavile posljedice po moj profesionalni i lični život.“
Posljedice i lična drama
Šehović je u svom obraćanju kazao da je nakon javnih napada doživio ozbiljan pritisak i da su se posljedice prelile i na njegovu porodicu. „Postao sam meta. Nakon njegovog pres-konferencije, na mom automobilu je isječena guma, a majka mi je zbog svega doživjela moždani udar. To više nije politika, to je teret koji pogađa porodicu i ljudsko dostojanstvo“, izjavio je.
Završetak procesa i očekivanje presude
Sudija je zaključio glavnu raspravu i najavio da će presuda biti donesena u roku od 30 dana, uz poruku da sud „štiti prava i jedne i druge strane“.
Time je formalno završen jedan od najkontroverznijih slučajeva u kojem su se isprepleli politika, mediji i policija, ali i pokazalo koliko je tanko tlo na kojem stoje javne institucije kada se istina pretvori u oružje.
Dok Konaković tvrdi da je „meta političkog i medijskog progona“, a Šehović da je „žrtva javnog linča i klevete“, javnost sada čeka – hoće li sud odlučiti u korist dostojanstva, ili političke retorike.
Jer u zemlji gdje se granica između pravde i politike svakim danom briše, ovaj slučaj postaje mnogo više od lične parnice – on postaje ogledalo sistema.
